DO POSLJEDNJEG METKA

19. DIO

FABIJAN

Danas su službeno dva tjedna od početka najvećeg ludila u mome životu. Prvi dani su definitivno bili strašni i poprilično krvavi, ali zadnjih nekoliko dana su sve samo ne to. Totalni preokret koji mi je omogućio da donekle smetnem s uma kako je sve počelo. Znam da je to za dijagnozu i sebično od nas, ali David i ja smo uživali svake sekunde koju smo proveli zajedno prethodnih dana. Čak sam u nekim trenucima pomislio da izgledamo kao par na medenom mjesecu jer su razgledavanje, jedenje i ševa jedino što smo radili. Svaki dan se svodio na isto, samo u drugom gradu. Mislim da smo taoc i otmičar godine.

Očito je svemir ili štogod podesio da u prvom tjednu upoznam svaki kutak njegove tamne strane, a u drugom sam upoznao nekog sasvim drugačijeg lika. Nježnog, vedrog i bezbrižnog frajera koji će napraviti i najmanju sitnicu da me usreći. I prije njega sam bio mišljenja da nitko ne može biti potpuno dobar ili potpuno loš, a on mi je to i potvrdio. U principu, on nije dobar čovjek, ali je najbolji dečko na svijetu. A u ovom trenutku i situaciji, meni je to dovoljno da ostanem uz njega. Zapravo, nisam siguran da više mogu zamisliti svoj život, a da on nije u njemu. Taj jezivo lijepi lik s najljepšim prodorno plavim očima kao da točno zna kako se uvući čovjeku pod kožu. Nebo mi je svjedok da sam se na sve načine pokušavao oduprijeti tome, no očito je bilo suđeno. Drugog objašnjenja za ovo ludilo nema. Također sam shvatio da se nikome ne moram opravdavati za svoje osjećaje, a ponajmanje sebi. Stalo mi je do njega, puno više nego što bi mi trebalo biti s obzirom koliko se kratko poznajemo. Zaboli me više što tko misli ili će misliti o tome! Oduvijek mi je najbitnije bilo da budem sretan, a ja sam uz njega i više nego sretan. Mislim da tu svaka rasprava, pa i ona sa samim sobom, završava. David i ja smo par. Planiram da tako i ostane.

Ne trebam biti nešto posebno pronicljiv da znam kako vrijeme pravih izazova tek slijedi. Naša, nazovimo to, idila danas završava jer smo kroz nekih deset minuta ponovno na Siciliji. Ostaje nam puno stvari s kojima se trebamo suočiti i problemi koji se neće riješiti sami od sebe. David je jako tajnovit u vezi svojih planova, a ja sam zbog toga nemiran jer ne znam što sve mogu očekivati. Djeluje mi kao da se vraćamo u stvarnost jer smo doslovno rečeno pobjegli od svega na par dana. Najviše me zanima kada ćemo se vratiti u Split i kako će moj stari reagirati kada mu kažem da smo zajedno. Uzdam se da će biti presretan što sam živ pa će lakše prihvatiti to. Jedva čekam da ga vidim, nadam se da će to biti uskoro.

„Šta nam je prvo u planu?"

Upitam Davida dok sjedimo zavaljeni u ležaljkama ispijajući koktele svaki u svojim mislima. On duboko uzdahne na moje pitanje i osmjehne mi se, ali ne uspijeva prikriti napetost koja ga obuzima, osjećam je itekako. Čim smo kročili na ovu jahtu i krenuli u smjeru Sicilije, njegovo raspoloženje je naglo splasnulo. Pitam se zbog čega. Dao bih se čak okladiti da mi nešto skriva. Ako to ima ikakve veze sa Splitom, roknut ću se!

„Nemamo planova, Fabi. Tvoje je da uživaš, a ja ću se pobrinuti za ove tehničke stvari."

Obuzdam cerek koji mi je umalo pobjegao, to zvuči presavršeno da bi bilo istinito.

„Nešto mi ne govoriš. Jesmo u nekim govnima?"

Ozbiljno ga upitam, a on se promeškolji i ponovno se osmjehne. Čak me ni taj lijepi osmijeh ne može zavarati kad osjećam da nešto nije u redu. Vrijeme je da pređemo na stvar.

„Ništa što ja ne mogu riješiti. Opusti se. Obećao sam ti da ćeš biti siguran i sretan. Kao što i sam znaš, činim sve da tako i bude."

Prisloni svoj dlan na moj i značajno me pogleda. Vidim da mi očima pokušava dokazati da će sve biti u redu, ali imao sam prilike već pomalo naučiti kako diše. Nadam se da će uskoro shvatiti kako me ne može zaštiti od cijelog svijeta... preveliki si je cilj zadao.