DO POSLJEDNJEG METKA

11. DIO

FABIJAN

Proživio sam najgoru noć u svome životu. Sjetio sam se da sam živ tek kad je sunce izašlo, vrijeme je zaista proletjelo iako sam proživio isti scenarij mali milijun puta.

Pokušavam probaviti činjenicu da su svi oni ljudi mrtvi, a najviše me ubija razlog zbog kojeg se to dogodilo. Ne znam što sam očekivao od Kondora, ali ovo... stvarno nisam. Možda sam zbog toga lud ili lakovjeran, štogod. Nakratko sam živio u zabludi da on možda i nije tako loša osoba. Da, zanio sam se. Čak sam tražio nešto dobro u njemu kako bih opravdao neku vrstu osjećaja koje imam za njega. Glupo je to i nazvati osjećajima, možda su više simpatije, ali nešto jest. Zapravo, ne znam postoji li i dalje jer sam zbog njega bio prestravljen kao nikada u životu. Ne kada su počeli pucati na nas dok mi je smrt bila nikad bliža, nego u trenutku kada sam shvatio da je odgovoran za tu katastrofu. Vjerojatno bi većini ljudi bilo smiješno i glupo što sam se na tako morbidan način povezao s njim, no dogodilo se i ne gledam ga više istim očima. Ne znam koliko sam pribran zadnjih dana i je li realno to što osjećam, ali tu je... siguran put prema ludosti.

„Srki će dovesti auto kroz koju minutu."

Kaže mi nakon što je razmijenio nekoliko poruka s njim, to je prvi put da mi se obratio nakon par sati. Nije se šalio kada je rekao da ćemo šutjeti zajedno. Obojica smo zaplovili u vlastite misli i Boga pitaj jesmo li šta pametno izvukli iz njih, ja sigurno nisam. Prvo sam bio ljut na njega jer nam je zadao vrijeme kad se moramo vratiti kući i to me neopisivo naživciralo, a taman sam bio sretan što nas je pustio. Onda sam mu htio prkositi s onim likom iako on ni nije bio tamo. Nadao sam se da će doći po mene kako i jest te da će se iznervirati što ga ne slušam i što se navlačim s nekim njemu ispred očiju. Taj plan mi je uspio, a onda je nastupio šok. U trenu sam se vratio mišljenju da je monstrum i zaista sam ga se uplašio. Zatim mi je počeo pojašnjavati kako je došlo do cijelog tog cirkusa i shvatio sam da ta odvratna ideja ipak nije bila njegova. Olakšanje, ali i dalje ostaje činjenica da je odgovoran za pokolj mladih ljudi i da ne žali zbog toga. Tu bih se zaustavio i zasigurno ga počeo mrziti, ali onda mi je sinula jedna stvar koja je ostavila poprilično veliki dojam na mene...

„Ako si znao šta se sprema, zašto si riskirao svoj život i došao po mene?"

Napokon sam mu se odlučio obratiti, a on je duboko uzdahnuo na moje pitanje i uputio mi značajni pogled. Otprilike obojica znamo odgovor, a odgovor je nevjerojatan. Ovaj ludi psiho na svoj još luđi način mari za mene. Čak bih se usudio reći da mu je stalo. A ja ne znam šta napraviti jer je s njim sve tako da me dovede u životnu opasnost i onda me iz nje vadi dovodeći sebe u istu. Ne ostavlja mi puno prostora da čisto razmišljam i shvatim kako se zapravo osjećam po tom pitanju. Verbalan odgovor nisam dobio, ali njegov pogled mi je rekao dovoljno.

„Mogu te nešto zamoliti? Nemoj poludjeti, molim te..."

Upita me kao da mu se prethodno nisam ni obratio i natjera me da se zapitam što bi on to mogao htjeti od mene.

„Mislim da sam već poludio..."

Iako zvuči kao sarkazam, nisam siguran koliko točno istine ima u tome. Sama činjenica da sjedim pored njega dok razmjenjujemo poglede pune nedefiniranih osjećaja govori da sam blizu ludila ako već nisam prešao tu crtu.

„Lena ne smije saznati pravu istinu. Ne tražim od tebe da joj lažeš, samo da joj ništa ne govoriš."

Zatvorio sam oči na trenutak jer me mozak zabolio zbog njegovog zahtjeva. Kako da joj prešutim onakvu katastrofu? Nije da smo neki ajme prijatelji, ali ona je i više nego dobra prema meni i nije zaslužila da joj krijem informaciju kakva je njen brat zapravo osoba. Pogotovo zato što znam u kakvoj zabludi živi kada je on u pitanju. Ili pretjerujem? Tko će ga znati više...