⏪ avioni od kartona ⏩

Koliko je bršljan otrovan?

"Požuri!"

Zvuci trčanja i smijeha odjekivali su šumom, stvarajući dojam da je u njoj barem dvadeset, a ne dvoje djece. Djevojčica duge plave kose skakutala je po kamenju preko potoka ne osvrćući se, kao da je to učila već tisuću puta. Ritam koraka stvarao je ugodnu melodiju, bez zastajkivanja i spoticanja. No, nije trajao zauvijek. Naglo je utihnuo čim je stala na čvrstu zemlju druge strane i nezadovoljno pogledala iza sebe.

"Ivy, nemamo cijeli dan!" viknula je. "Požuri ili ostani, neću te čekati."

Njene riječi bile su pusta priča. Ostala je nepomično stajati usred puteljka, praveći se jako nezainteresirano i isfrustrirano. Ipak, oči su joj bježale prema gustom drveću u nadi da će se između njih pojaviti smeđe klupko kose.

"Towe!" čuo se drugi glas, piskav, ali promukao. "Towe, ne vidim te."

"Mogu te čuti, samo prati moj glas," rekla je Towe. Zagladila je kosu iza glave kako bi ispravila sve nepravilnosti od trčanja. Pogledala je svoj odraz u potoku i, iako je bio jezivo iskrivljen, pokazao joj je tamnozelene oči, sitan nos i pune usne. Uz te atribute, roditelji su joj predviđali svijetlu budućnost, a pod to su mislili na bogatu udaju. Towe se nije time zamarala s nepunih deset godina, ali nije se veselila danu kada će morati.

Konačno, druga djevojčica proletjela je kroz grane, zapinjući za njih pramenovima kose i crvenim ogrtačem. Jauknula je kad ju je drveće povuklo unatrag i pala je na koljena, bolno trljajući glavu. Towe je preokrenula očima.

"Odlično, ovdje si," rekla je. "Možemo li sada nastaviti?"

Ivy je radosno klimnula, sretna što nije ostala izgubljena u dubokoj šumi. Sa smeđom kosom i očima, nije se isticala kao sestra, ali lice joj je bilo iste pravilne strukture. Roditelji su se nadali da će imati sličnu svijetlu budućnost, možda malo manje svjetlucavu. Ako će Towe dobiti plemića, Ivy će pristajati bogati obrtnik. Samo još nekoliko godina i moći će početi polagati sjeme za svoje ambiciozne planove.

"Koliko još? Rekla si da je blizu," rekla je Ivy, nespretno se gegajući preko skliskog kamenja.

"Blizu za nekog tko ne putuje poput puža... Kako god, trebalo bi biti iza ugla."

Towe joj je pružila ruku za zadnji skok i nastavila ju vući, ubrzavajući joj svaki korak. No, koliko god se trudila, Ivy nije prestajala prekidati savršeni ritam njenih koraka. Nakon nekoliko vijuga oko najvećih stabala, starija djevojčica je stala, a mlađa se sudarila u nju. Ispred njih stajala je kamena kuća, stopljena s drvećem, gotovo u potpunosti uvijena u bršljan.

"Vidiš? Nije li nevjerojatna?" Towe je uzbuđeno poskočila. „Nakon što ju dotjeramo, bit će dostojna princeze."

Pustila je sestrinu ruku i počela prstima razgrtati listove bršljana s prozora. Svjetlo je probilo kroz prljava stakla, prikazujući mračnu prostoriju u bljeskovima. Kuća je bila sitna, jednosobna, više koliba nego prava kuća. Towe se nabila na prozor i pažljivo ju razgledala, ali nije otkrila mnogo. Namještaja nije bilo, samo pravokutna soba kvrgavih zidova koji su se jedva nadzirali ispod gustih slojeva neobuzdane biljke.

"Vidiš, ako sastružemo ovaj bršljan, svjetlo će moći ući," nastavila je. "I onda ćemo i mi moći ući. Joj, jedva čekam vidjeti Emmino lice kada vidi našu kućicu, pobjesnit će. Njezino slavno sklonište na drvetu past će u zaborav i svi će se doći igrati s nama."

Nastavila je guliti listove sa zidova dok joj se zelenilo uvlačilo ispod noktiju. No, koliko god je pokušavala, činilo se da se broj parazita nije smanjio. Kuća je izgledala kao da je duboko povezana s bršljanom – kao da on nije prekrivač već vitalan dio njenog bića. Počupati stabljike između kamenja bilo je isto kao izvući sve žile iz čovjeka.