⏪ avioni od kartona ⏩

Latice

Hodala sam, ni sama ni s nekim. Došla sam do kraja, išla prema početku pa opet prema kraju. Moj život bio je krug, ni pravac ni krivulja. Samo sam se vrtjela i vrtjela opet iznova i iznova.

Možda sam zato i bila spremna na takvu odluku, da slomim prsten. No, treba li njemu lom ili popravak? Nisam znala, ali htjela sam si pružiti baš ono što mi treba, a promjena je trebala učiniti bar jedno od toga.

Vukla sam se parkom, osjećajući se malo kao duh, a malo kao zombi. Neki spokoj je ipak prodirao iz takvog osjećaja, možda mu je bio i uzrok, i nisam se mogla žaliti. Imala sam nešto za čekati. Nešto ludo i glupo i čudno i možda opasno, ali baš zato sjajno i uzbudljivo. Možda ipak samo glupo.

Došla sam do svoje omiljene klupe pod velikim stablom trešnje. Počelo je cvjetati i pogled na veličanstvenu krošnju razvukao mi je osmijeh na lice. Takve savršene kapljice u moru života dokazuju nam da sve ima smisla. U njima se skriva neko više biće koje nas sve prožima, sve ima potencijal biti savršeno. Tako i ja.

Nasmiješila sam se. Pred praznim parkom nisam se imala pred kim skrivati. Svirati ničijim ušima je najljepše. Namjestila sam gitaru i zagledala se u latice drveta koje je vjetar kidao jednu po jednu, pa više njih odjednom, pa nijednu. Ritam bez ritma, red bez slijeda. Zajedno s njima, pala je i inspiracija.

Ruka je pratila njihovu igru. Povukla sam ju po gitari. Jedan ton, jedna latica. Drugi. Na pod. Treća. Dalje. Osluškivala sam pad latica. Četvrti. Dalje, dalje, još dalje. Svirala sam kaotičnu melodiju. Nije bila ni ugodna ni neugodna, samo moja i zadovoljavajuća. Sviđala se možda samo meni, ali samo ja sam ju i slušala. Nedostajale su joj samo riječi.

"Svaka latica čeka svoj vjetar
Da ju povede u svijet
Da napusti stablo
Napusti krošnju
I svoj stari, prepoznati cvijet
Istina je, nekad padne na tlo
I život ostavi, al' nekad nastavi
U let"

Bilo je jednostavno. Činilo se kompliciranim izvana. Možda i iznutra, ali... Bilo je jednostavno. Kao i sve, kao i ja. Morala sam nastaviti. Tok koji sam uhvatila bio je nestabilan, ali snažan. Slijedila sam ga.

"Svaka latica ista je
Muči se ustati svakog jutra
I pravi se k'o da sretna je
Smiješi se, smije se, ali iznutra...
Iznutra to nestaje, prestaje, staje
Tiho sluša svoje vapaje
Pa pjeva:

Vjetre, otmi me
Dopusti mi da skočim preko ruba
Ti, vjetre, ukradi me
Dopusti mi da s tobom odem svuda
Oh, vjetre, nagradi me
Nečim nego napadom nervoze
Vjetre, da, otmi me
Budi početak moje pjesme i proze"

Tresla sam se. Melodija je bila tako slatka, tako sretna, tako... Ali riječi! Riječi su sve pokvarile. Možda mi nisu trebale riječi. Možda je gitara bila dovoljna, ali moj glas nije htio stati.

"Vjetre, ni ne poznam te
Stranac si i gledaš me prijeko
No, ipak, dozivam te
Zajedno možemo stići daleko
Dalje od mene bar
Dalje od mene...
Jer ja idem od kraja do početka
Ne pronalazim tome kraj
Ne, stoj
Stani sad, joj
Život je dug
Al' ide ukrug
Uvijek je to
Dan broj jedan isti je k'o dan broj sto
Vrti se isto, isto, isto, isto
To, to, to...

Stoj
Stojim ja
Al' ti ne stani
Uskovitlaj mi malo život i snove
I na loš način, i to prihvaćam
Ja sam latica koju vjetrovi love pa
Vjetre, otmi me
Istrgni me i slomi me
Uguši me, polomi me
Učini sve
Vodi me, oslobodi me
Izvuci me, pretuci me
I ne staj i ne staj i ne staj
Dok ne bude kraj
Vjetre, razumi me
Ili urazumi me
Natjeraj me
Budi mi poticaj
Poguraj me
Čak i na spoticanje
Natjeraj me!
Što god ću još proživjeti
Natjeraj me živjeti"

Stala sam kao na sklopku. Sve je utihnulo. Lice mi je bilo vrelo i vlažno, nisam znala je li od znoja ili od suza. Toliko riječi, toliko emocija, a ipak je tišina strašnija od svega toga. Nisam te stresla. Bila sam mirna. Potpuno mirna. Premirna. Sve je samo stalo.

Sklonila sam gitaru. Disanje mi se ujednačilo. Skinula sam zeleni vijenac s glave i stala čupkati roze latice koje su se zaglavile u njemu. Lijepe su, ali neću ih zadržati. Sad mogu slobodno otići u...

"Natjerat ću te na mnogo toga," netko mi je šapnuo na uho. "Možda i živjeti, vidjet ćemo."

Nečija ruka preko mojih usta. To sam čekala, to sam naručila. Nisam se trebala opirati, ali jesam. Tako je bilo zabavnije. Držala sam se za poznatu krošnju, no bila sam pred ponorom. Skok. Još samo malo, još samo korak. Jedna latica, jedan ton. Tišina i let.

Dobila sam što sam tražila. Vjetar me oteo.