⏪ avioni od kartona ⏩

Pjesma prokletog cvjeća

Postojalo je nešto magično u vrtu po noći, ali nikad nisam uspio razlučiti radi li se o bijeloj ili crnoj magiji.

Nisam se baš razumio u magiju, da budem potpuno iskren. Znao sam samo da postoji jedna stara vještica u kolibi u kutu našeg sela. Priča se da su ju pokušali zapaliti na lomači već nekoliko puta, no čim bi se njena halja zapalila, zapalilo bi se i cijelo selo pa su je morali hitro ugasiti. Istina ili ne, bila je ona jedina vještica, javna ili ne, koja je preživjela palež i nudila svoje posebne usluge nakon ponoći.

Pa, koliko se ja nisam razumio u magiju, razumio sam se u biljke. Moja majka je ipak bila botaničarka, a zna se da djeca uvijek znaju najbolje što im roditelji znaju, iz znatiželje i potrebe. Znao sam prepoznati svaku biljku u cijeloj državi do desete godine, koje životinje hrani, kakvim mineralima se hrani te svaki njezin ljekoviti ili kobni efekt.

Po mom znanju 'magičnog' bilja moglo se reći da sam i sam vještac ili u najmanju ruku čarobnjak, ali dobro sam znao da to nije istina. Trudio sam se da to znaju i drugi u selu kako me ne bi kojim slučajem sprijateljili s plamenovima.

Ipak sam u dubini duše želio biti magičan, barem malo. Nisam čeznuo za kontroliranjem vatre, jednostavna telekineza ili telepatija bila bi sasvim dovoljna. Često sam maštao o tome, ali nikad nisam mislio da bi se sve maštarije mogle i ostvariti jedne mračne sudbonosne noći.

Volio sam tamu. Katkad bih znao izaći van po noći kad bi tlo upilo topline dovoljno da se prenese u novi dan. Koračajući po vrtu ohladio bi stopala i razbistrio um. Boje su bile slabije tako umotane u mrak, ali motrio sam ih s užitkom.

Tako sam učinio i tu noć. Hodao sam između stabljiki dok mi je šljunak zapinjao između prstiju i promatrao bujne cvjetove. Zaustavio sam se pored ružičnjaka. Bio sam potpuno oduševljen ljepotom njihovih latica i lepršavosti njihovih glasova.

"Ste vid'le taj novi pupoljak? Sam kaj se ni rascvetal'. Bit' će ga lijepo za vidjet'. Se s'ećate kad smo mi bile takve mladice? Bil' je život lijep," rekla je uživljeno roza ruža, nježno se njišući u ritmu riječi.

"Budi sretna dok nisi suha i rupičava, susjeda," rekla joj je oprezno žuta. "Danas ti uz sve bube to brzo dođe. Nadam se sam da će nas malo pošpricati sa sprejom..."

"Ma meni to ni ne treba, sami otrov je to! Ne, ne, ja želim biti prirodno lepa kak sam uvek i navek bila i ostala," uskočila je crvena ruža. "Nego, ste čule kaj se Tulipanu desilo? Ne bu'te v'erovale..."

Razgovor im je bio tako uobičajen da sam na tren zaboravio da sam u vrtu, a ne s majkom na tržnici. Te ruže bile su prave babe. Ipak im um još nije skroz otupio jer su primijetile moju usredotočenost i postale sumnjičave.

"Zakaj ovaj klinac bulji? Kaj mu je tko prst na trn zabil'?" rekla je Roza.
"Mislim da bi tad vikao, a ne šutio, draga," šapnula je Žuta.
"A kaj onda gledi? Nije da nisam ljepotica, al' gleda nas k'o da nas može čuti." nasmijala se Crvena.

"Dajte da provjerim," rekla si je u bradu Žuta. "Dečec, beži, iza tebe je medvjed!"

Možda je to bio umor, možda refleks, možda neka neobjašnjiva sila koja me je žarko željela razotkriti, ali okrenuo sam se kao da sam osjetio medvjeđe kandže na vratu.

Ruže su utihnule, ja sam utihnuo. Gledao sam im u latice, a one meni u oči. "Dečec, ak' nas čuješ, klimni glavom."

Bilo je prekasno za pretvaranje. Klimnuo sam polako, usput razmišljajući o boli koje bi bodlje mogle uzrokovati. Zamišljao sam ih bezopasnijih od medvjeda, što me nakratko utješilo. No, ruže nisu imale nikakvu namjeru napasti me. Kao da se pružaju iz istog korijena, zahihotale su se napadno.