⏪ avioni od kartona ⏩

Sablasna srca

Moj narod vjerovao je da se ljubav može pronaći samo u magli.
Jesam li ja vjerovao? To nije bilo važno. Majka je odredila da je došlo vrijeme za šetnju i početak potrage za mladom, a ja sam se pokorio. Ima ona rješenje za pobunu. Mrtva usta ne mogu govoriti.

Magla joj je došla kao naručena. Nebesa su se spustila na zemlju da me poguraju pod nju. Moguće je tad letjeti hodom, bušiti rupe u oblacima vrhovima prstiju, a opet se očima utapati u mističnom dimu iz kojeg izlaza nema. Zvuči zabavno, zar ne?

Trebala mi je tek jedna sablasna silueta i mogao sam se ponosno vratiti kući sa zaručnicom pod rukom i učiniti majku još ponosnijom. No, jedino što sam u toliko tihih trenutaka pronašao bilo je drvo.

Vidljivost mi je bila toliko slaba da sam se u jednom okretu svom snagom zabio u koru. Tvrdi povratak u stvarnost.

"To je to," zaključio sam. "To je to, gotovo, baš me briga! Idem kući ovog trena. Glupo drvo, glupi običaj, glupa majka, glupa magla..."

"Glupi čovjek!" glas mnogo odlučniji presjekao je moj. Osvrnuo sam se, ali moje oko ništa nije uhvatilo. Možda zbog proklete magle.

"Što se okrećeš? Gledaj ispred sebe. Da znaš to, ne bi bio tako glup," nastavio je šuplji glas, kao da dolazi iz nedohvatne dubine. Moja buduća mlada?

Tad sam ugledao. Oči, nos, usne. Lice mi se mrštilo iz kore. Lišće koje se spuštalo s grančica davalo je privid kose, a oči su svjetlucale kao krijesnice.

"Drvo? Drvo priča?" stao sam zabezeknut.
"Naravno da ne, tupsone!" zanjihale su se drvene plohe. "Pa zar ne znaš da mrtva usta ne mogu govoriti?"

"Pa svejedno te čujem!"
"Pa onda nisam drvo."
"Izgledaš kao drvo."
"A ti izgledaš k'o bistar mladić, vidi čuda."
"Pa što si onda?"

Drvo je stisnulo usne u ravnu crtu. "Nikad nisi čuo za kletvu krošnje?"
Odmahnuo sam glavom. "Ne baš."
"Onda te čeka priča," nasmijalo se. "Ako želiš..."
"Naravno!" Drugu priču drveta neću čuti.
"Smjesti se malo udobnije na drvo onda."
"Na tebe?"
"Začepi!"

Možda je ipak bilo nečega u magli.