⏪ avioni od kartona ⏩

Nešto loše

Zavoljela sam te na prvi pogled.

Nije to bila zaljubljenost, nešto trenutno i gladno, nego prava ljubav. Prava ljubav daje i ne uzima, pruža previše i proteže se preko granica razuma i postojanja.

Da, potpuno prava ljubav, a i ti si zavolio mene. Vidjela sam ti to u očima. Bila su tako žive, svjetlucave, neokaljane tugom i neisprane suzama. Svjetlo-smeđe, baš kao moje, al ovite u onaj poseban sjaj koji krasi samo prava živa bića.

Za manje od sto godina bit će mrtve i ja ću biti davno zaboravljeni plišanac, ali u tom trenutku bio si moj sitni dječak, a ja tvoja sitna igračka.

Zagrlio si me i rekao mi da ćeš me voljeti zauvijek i sve je bilo toplo, toplo, toplo. Nisam te mogla zagrliti, ali nijemo sam ti obećala da ću te zaštititi. Moje staklene oči vidjele su malo više od tvojih.

To su bile naše nevine naivne riječi, ali samo je jedno od nas zadržalo obećanje.

Moj život nije bio dug, ali bio je dovoljan da naučim važnu lekciju. Nemoguće je očekivati nešto loše. Postoji osjećaj koji ti se prikrade ponekad, šapne ti na uho da se paziš, ali obično ga odgurneš.

Ako ga prihvatiš, produljiš agoniju. Glasnik te ne može spasiti, zato ga otjeramo i nikad ne predvidimo ništa loše. No, nešto loše se ipak dogodi.

Moj loš trenutak dogodio se par mjeseci nakon što sam te dobila. Dječak i žirafa, bili smo najbolji prijatelji. Spavala sam uz tebe. Tvoja soba uvijek je bila topla i mekana.

Noći su bile mračne. Ljudi ne vole mrak, zatvore oči da ga ne moraju gledati. Moje oči nemaju kapke pa sam prisiljena buljiti u stop posut sitnim zvjezdicama.

Je li to bilo nebo o kojemu toliko pričaju? Možda, možda ne, ali bilo je lijepo. Tvoja ruka oko mog vrata, točkice svjetla i toplina. To su bile moje noći.

Promatrala sam kako zvjezdice rastjeruju mrak i osjećala spokoj. Loše stvari napadnu kad si najsmireniji. Tvoje disanje bilo je ravnomjerno, umirujuće, moja slatka uspavanka čak i ako nisam mogla zaspati.

Tada, kao treptaj oka, svjetla su se ugasila. Na tren sam pomislila da sam doista zaspala, ali moja mašta ne bi me kaznila takvom noćnom morom. Osjetila sam kako mrak postaje sve gušći i gušći. Bio je poput dima koji nas je omotavao, polako ali agresivno.

Nepoznate čestice letjele su zrakom, ukrug i oko sobe. Mrak je bio posvuda u točkicama, lijepio se po zidovima i zvijezdama i trepavicama. Lijepio se po tvojoj mekoj koži i kovrčavoj kosi, poput pjegica.

Još sam mogla vidjeti ostatke svjetla na nebu, ali nisam osjećala da me može spasiti. Nije se više borilo s mrakom, postalo je dio mraka. Kao oči, tisuću sjajnih očiju i tvoji sklopljeni kapci i moje staklene kugle prošarane tamom.

Mrak je postao veći od tebe, veći od mene i od naše ljubavi. Voliš li me još uvijek ako te ne mogu zaštititi? Želim li te zaštititi ako me ne možeš voljeti?

Mrak nas je poklopio i poprimio glas.

"Želiš li biti moj ili njegov prijatelj?" šapnuo je. "Izaberi oprezno."

"On je... Ja sam uvijek njegov prijatelj," rekla sam.

"Tako dakle? A što ako smo on i ja mi?"

Moje oči su te potražile koliko je to bilo moguće. Mrak je imao moć jaču od svijetla. Nešto loše, nešto stvarno loše. Tvoje lice bilo je ukopano u tamu, nisam mogla pronaći granicu vaših postojanja.

Poželjela sam zatvoriti oči, ali ni to nije bilo moguće. Limbo mog svijeta bio je okružen tamom, ali zatvoren svijetlom. Gledala sam kako nestaješ kroz točke mraka.

Tvoje disanje se smirivalo, tvoja ruka hladila.

Moje oči bile su širom otvorene i mrzila sam ih zbog toga. Da sam mogla samo skrenuti pogled i uvjeriti se da nikad nisi bio stvaran, bilo bi lakše nastaviti dalje kad moja prava ljubav umre.

Moje oči bile su otvorene kad su se tvoje počele otvarati.

Uspravio si se u krevetu i zavrištao. Najgori zvuk na svijetu, ali melodija za moje uši. Mrak se povukao s tvog lica, oprao si ga svojim suzama i otjerao vriskovima.

Zvijezde su se vratile na nebo.

Mrak je bježao, ali znao je da ne može pobjeći. Mogao se samo sakriti. Vrtio se po sobi, tražeći izlaz i odbijajući se od zidova. Strah ga je slomio do kraja kad su tvoji roditelji uletjeli u prostoriju i upalili sunce na sredini neba.

Bio je to kraj.

Više nije bio mjesta za mrak, ali on je odlučio stvoriti novo mjesto. Sve čestice iz zraka krenule su prema meni. Mrak se kretao brzinom svjetlosti.

Nepoznate čestice po meni, na meni, u meni. Noć je postala svjetla jer je plišana žirafa upila sav njen mrak.

Nešto loše je bilo gotovo.

Ti si još uvijek sretan i ne sjećaš se što se dogodilo. Ne sjećaš se ničega i ja te ne želim podsjećati. Ni ja se ne želim sjećati. Trebamo sve zaboraviti.

Prestala sam se bojati mraka otkad je ušao u mene. Nisam sigurna je li to dobro ili loše jer me u isto vrijeme činilo boljom i gorom zaštitkicom. Mislim da je nešto loše ostalo u meni iako ga ne osjećam često kao tvoju toplinu.

Želim te zaštititi, ali ne znam mogu li te zaštititi od sebe. Možda bih te najlakše zaštitila da nestanem, ali tada ne bih bila tu za svaku novu prijetnju. Možda sam ja ipak najveća prijetnja, a to je nešto što najmanje želim biti.

Tvoj sam prijatelj, to ću zauvijek biti i to me čini sebičnom. Želim biti ono nešto što ti treba, ne nešto loše. Želim da misliš o meni sve najbolje, čak i ako nije istina. Želim biti najbolja za tebe.

Najviše od svega želim osjećati tvoju pravu ljubav kao onaj prvi dan kad sam ju vidjela u tvojim očima i želim da ti u mojim očima vidiš isto to.

Samo ljubav, ne i ljepljivu tamu.