⏪ avioni od kartona ⏩

Dlanovi

Endian je tražio posao, ali ne ovakav.

Da je znao da će provesti sate i sate provlačeći se kroz smrdljivu i vlažnu pećinu ne skidajući dlanove sa zidova, odbio bi. Ili ne bi. Vjerojatno ne bi. Ipak je to radio samo zbog jednog razloga, a zbog tog razloga sve će se isplatiti – izgubljeno blago. Ako ga pronađe, bit će heroj i još k tome vječno imućan heroj.

No za sad je bio samo privremeni član bande Vulkanskih guja, u isto vrijeme nebitan i najvrjedniji. Bez njih on nije bio ništa, ali za njih bio je sve.

„Možda je vrijeme za mali odmor, ovo mjesto mi diže kosu na glavi," rekao je Bel, dovoljno glasno da se čuje, ali dovoljno tiho da može to povući u slučaju problema.

„Što si rekao?" rekla je Nina, šefica Vulkanskih guja. Nokti su joj bili naoštreni i tvrđi od čelika, a tijelo gipko i brzo. Ta kombinacija stajala je mnoge protivnike očiju i grkljana.

Belu je to bio znak da se povuče, što je i planirao učiniti, no Endian se ubacio. „Bel je u pravu, treba nam odmor."

Nina se naglo okrenula i u tri skoka bila uz Endiana, njeni nokti oko njegovog vrata. Visa i Viktor jauknuli su, ali ubrzo ostali bez glasa. Glas nije bio poželjan u ovakvim situacijama. Svi prisutni članovi odvratili su poglede i nastojali se pritajiti dovoljno da postanu praznina.

Endian se nije bojao. Znao je da ga Nina ne smije ubiti, bio joj je previše potreban. No, znao je da joj ne bi bilo teško poigrati se s njegovim plavim očima, neobično tamnima u polumraku. I tako mu nisu bile najvažnije osjetilo.

„Ne sviđa mi se igra koju igraš, mali," rekla je Nina. „Ali ne da mi ju se okončati. Tišinu volim više od jauka."

Nokti su se jedan po jedan povukli s njegove kože, osim zadnjeg s kojim ga je naglo ogrebala. „Ponekad."

Odmor je započeo i svi su se trudili izvući i posljednju kap ograničene radosti. Visa i Viktor stisli su se oko Endiana, glumeći mu štit iako su se nadali da će im on poslužiti kao jedan ako to bude potrebno. Bel je pokušao vatru s baklji preseliti na pod, ali nije sve išlo glatko kako je zamišljao. Nina se stisnula u svoj kutak i jela pecivo, dostojanstvena i u umoru.

„Jesu li te ruke zaboljele već?" upitao je Bel.

Endian je slegnuo ramenima. „Ne više nego tebe tvoje."

Bel se približio, odjednom izgledajući plaho. „Ako smijem pitati... kako to radi? Znaš li uopće?"

Endian se zamislio. Nije bio prvi put da čuje to pitanje, ali još nije smislio suvisao odgovor. „Ne koliko bi želio. Sve što dotaknem – tekstura, čvrstoća, hrapavost – sve mi ukazuje na motive i uzorke. U svemu postoji uzorak, čak i u kaosu. Kad ga nađeš, možeš ga slijediti, a ja... Ja ga nađem češće nego drugi."

„Kad bih imao tu moć, koristio bih ju za uzbudljivije stvari od pećina," rekao je Viktor.

„Nije stvar u pećini," rekla je Nina strogo. „Ovo je dom izgubljenog blaga, jedinog spasa za vaše bijedne živote. Pokažite više poštovanja."

Kako ga je prozvala, Viktor se smjesta pokunjio. Vjerojatno mu je ukrala riječi za sljedećih nekoliko dana.

„Ova pećina nije obična pećina," rekao je Endian.

„Da je, ne bi trebali tebe, zar ne?"

„Ne razumijete," rekao je Endian. „Pećine imaju jako slabe uzorke. Neplanirani su, razbacani, uočljivi su tek nakon praćenja i praćenja, ali uvijek se nađu."

„A ova nema uzorak?"

„Naprotiv, ima ih previše."

Sada su svi utihnuli, lišeni govora i daha.

„Da, imamo logorsku vatru, 'ajmo nabaciti strašne priče," nasmijao se Bel. Kad Endian nije reagirao, smrknuo se. „Objasni bolje."

Endian je klimnuo. „Pećine nisu planirane. Ovo mjesto jest. Ima bezbroj uzoraka koji se isprepliću i ponavljaju... Mislim da je to najpreciznije i najkompliciranije mjesto koje sam doživio. A vidio sam puno toga, baš ovim ovdje rukama."

„Koliko god planirano ili neplanirano bilo," rekla je Nina. „naći ćemo put do blaga. Ti ćeš ga naći. Ili tako, ili ću vaša trupla ostaviti na podu ove špilje kao putokaz."

Endian je klimnuo. „Ništa drugo nisam ni očekivao."

Tu noć Endian je slabo spavao. Djelomično zbog nemira ostalih članova bande, djelomično zbog vlastitih uzburkanih snova. Djelomično zato što se tlo micalo.

Endian je skočio na noge, a i ostali su mu se brzo pridružili. Viktor i Visa bili su u potpunoj panici, spremni na kraj. Zagrlili su se čvrsto i molili se svom drevnom bogu. Bel je pogledavao prema Nini i čekao upute. Nina, s druge strane, stajala bi potpuno mirno da se tlo nije kretalo. Gledala je ravno pred sebe, više ljuta nego zabrinuta.

Endianove plave oči su se razrogačile. Kleknuo je na pod i prelazio prstima po njemu, a oči su mu se širile sve jače.

Bel je kleknuo do njega. „Što izvodiš? Reci mi, čovječe."

Endian je odmahnuo glavo. „Ovo nije moguće."

„Što to?" Bel je gotovo vrištao, razapet u nestrpljivosti.

„Uzorak, uzorci..." šaptao je Endian. „Sad su potpuni."

Uzeo je kratku stanku koja mu je skratila život. „Pećina je živa."

U tom trenu potres je stao, ali drhtanje u njegovim poznanicima tek je počelo.

Nina je prva reagirala. „Slušaj, mali, nemoj se šaliti sa mnom. Reci mi što si zapravo saznao."

Endian je bio mirniji nego ikad. „Planirana je jer je živo biće. Sve unutar nas, svaka dlaka, svaka stanica – sve je planirano do zadnjeg detalja. Sve se ponavljalo i vrtjelo ukrug u jednostavnijim dijelovima, ali ovo... Ovo nas je počelo voditi u glavni dio."

„Što je glavni dio?" viknula je Visa svom snagom, prva rečenica koju je uputila Endianu.

Trešnja je ponovo krenula, mnogo snažnije nego prije. Vulkanske guje bile su razbacane po podu, poskakujući u nepravilnom ritmu. Zidovi su se širili i savijali sa stijenki, opkoljujući bandu sa svih strana. Kao pregrade, uvukle su se između guja, odvajajući ih brzo i efikasno.

Endian se našao u procijepu s Ninom. Prvi put vidio je nešto osim bijesa ili ravnodušnosti u njenim očima. Strah.

„Živo je," rekla je. „Življe je od nas."

„I jedino će ostati živo," rekao je Endian.

„Budalo," povikala je i gurnula ga uza zid, svih deset noktiju oko njegovog vrata poput ogrlice. „Trebao si to shvatiti ranije. Da si to shvatio ranije..."

„Ne bi bilo važno," rekao je Endian. „Bilo je gotovo čim smo ušli. Otvor za bijeg je odavno blokiran, poprilično sam siguran."

Nježno je položio svoje dlanove na njezine. „Zatvorila je usta."

Nina se bolno nasmijala. „Kako bi bilo da ti zatvoriš svoja."

Endian je kratko klimnuo, koliko su mu nokti dopuštali. Deset snažnih osjećaja, deset čvrstih uzoraka. Osjećao ih je sve bolje, osjećao ih je posvuda. Njegove zadnje prigušene riječi bile su tek smijeh jer se sjetio još jednog pitanja kojeg su ga ljudi često ispitivali.

„Pitaš li se nekad kako je to ne osjećati ništa?"