⏪ avioni od kartona ⏩

Bijeli miševi

"Ti si sretan, sretan mali miš," čuo sam skoro svaki dan. "Čini se da ćeš biti uspješan."  

To su bile dvije laži kojom su me hranili zajedno sa sjemenkama umočenim u misteriozni nektar. Kako sam mogao biti sretan kad su me na rukama nosili iz sobe u sobu da ne vidim kako mi muče braću i sestre? Kako sam mogao biti uspješan kad sam bio samo igračka za mjerenje tuđeg uspjeha?

Nakon tjedana i tjedana, prestao sam se opirati. Znao sam da mi se bliži kraj i strpljivo sam ga iščekivao. Bio je sve bliže i bliže i prilazio je brže što sam se manje opirao. Moj život bio je petlja. Kavez, hrana i labirint. Gubio sam se i nalazio put, opet i opet ispočetka. No, labirintu nikad nije došao kraj. Vrtio se uvijek kao prvi put, svaki dan, bio je samo dio petlje. 

Test, test i test, ali ne za mene. Za njih. Nisu ga pali jer sam još živio, ali ga nisu ni prošli jer nisam radio ništa više od toga.

Čekao sam kraj što sam strpljivije mogao, ali petlja se ne prekida dok uvjet nije ispunjen. Bio sam u kolutu, vrteći se u krugu i trčeći preko svojih koraka. Koraci petlje bili su jednostavni. Spavaj u kavezu, pojedi svoje sjemenke, pronađi put kroz labirint. Sad ga pronađi brže, još brže, pa sutra najbrže.  Ako ne bude brže, spojit ćemo te na stroj, povezat ćemo ti um s umovima onih koji su umniji od tebe, našopat ćemo te napitkom brzine i ubrizgati u tebe nektar života.

Budi živ, budi brži, budi bolji. Ako budeš dobar, moći ćeš se odmoriti, igrati se u kolutu trčeći ukrug dok te ne vratimo u krug tvoje petlje. Petlja je imala dva uvjeta za kraj i jedan je isključivao drugi. Prvi: miš ugine. Drugi: miš postane poseban. Nisam ih ispunio. Bio sam običan bijeli miš s kletvom izdržljivosti. 

Izdržljivost značila je duže vrijeme u petlji. Dala im je više vremena i mogli su isprobati više različitih stvari. Zato su mi govorili da sam sretan i uspješan. Bili su sretni i nadali su se uspjehu jer sam pružao jedinstven krug pokušaja i pogreške. 

No, i ja sam imao više vremena za više iskustava. Nisu sva bila loša. Uz njih sam saznao nešto čudesno: postojala je rupa u petlji. Još ju je nešto moglo zaustaviti osim ispunjenja uvjeta. 

Greška.

Dobro za mene da ljudi stalno griješe, nekad i namjerno. Bilo je prvo stanje moje petlje: spavanje. Tad sam bio najsretniji i zato me naljutilo što je neko pokušao oduzeti tih nekoliko sati sreće. Nisam znao da će mi taj netko pružiti puno više sreće nego što je ukrao. Ukrao je cijeli kavez miševa i istrčao s nama van. Naglo, impulzivno, ludo, a opet tako predivno. 

Ostali su se uspaničili. Počeli su skvičati i plakati, ali njihovi sitni glasovi bili su tek šum u noći. Jadni mali idioti. Nisu mogli podnijeti ništa izvan svoje petlje. Ja sam prišao rešetci i pokušao priviknuti oči na mrak. Želio sam znati što se događa svim osjetilima. Podrhtavali smo uz nesigurne korake lopova, ali meni je svaki drhtaj značio još jedan tren slobode.

Zrak je imao novi miris i novu toplinu. Prošao mi je kroz dlaku u naglim naletima. Svijet je bio velik bez zidova, čak i kroz oči niskog glodavca. Moje uši titrale su u svim smjerovima. Mogao sam čuti teško disanje svog ljudskog prijatelja, osjetiti strah svoje dlakave obitelji. Moja dlaka se nakostriješila od uzbuđenja.

Kraj. Kraj nije došao do mene, već ja do njega. Prešao sam ga. Petlja je bila daleko iza mene. Bio sam vani greškom. Bio sam na kraju. Prošli smo test. Prošli smo prvi test.

Zamijenio sam kaveze. Stari je bio hladan, siv i prazan, usprkos svim miševima. Novi je bio šaren, neprirodno šaren, i još prazniji, ali ova praznina bila je dobra. Osjećaj je bio dobar. Bio sam ispunjen u svom praznom kavezu koji je bio samo moj. Čist i vedar, sa žarkim bojama da me održavaju pozitivnim.