⏪ avioni od kartona ⏩

Svaki leptir svome roju leti

Otkrio je svoj najveći strah i svoju najveću strast na isti dan.

Lišće je padalo s grana ostavljajući ih golima i hladnima, a nakon što se i zadnji list otkinuo i odlepršao poput pahuljice, prave pahuljice su mu se pridružile.

On je mrzio snijeg. Bio je ljepljiv i neugodan i hladan. Prisilio ga je na nošenje previše odjeće koja je ograničavala svaki njegov potez, svaki korak koji je ostavljao duboke otiske u beskrajnoj hrpi zaleđene vode. Bio je posvuda.

No, sve to nije bilo ono što mu je najviše smetalo kod snijega. Bez obzira na to koliko se trudio ne razmišljati o tome, nije mogao ne primijetiti kako su njegove prevelike čizme ostavljale put koji je vodio točno do njega. Dugačak, jasan put koji je mogao biti sakriven samo friško napadanim snijegom.

Nitko me ne bi pratio.

Ponavljao si je tu rečenicu u glavi dok ju um nije prihvatio kao istinu, dok se sva sumnja nije isprala. Nitko ga ne bi želio naći iako je svatko mogao. Bio je jedinstven samo još jedan dan.

Čak je i škola izgledala turobno tako prekrivena pahuljicama. On je volio školu. Njegovi učitelji dali su mu znanje, prijatelji motivaciju, a učionica zaklon.

Posjetio bi ju jednom tjedno i to mu nije bilo dovoljno. Tih dana dobio bi dugo i zanimljivo predavanje od visoko obrazovane osobe. Jedan Peyton je preuzeo ulogu učitelja taj dan i samo taj dan. To im je bilo u opisu uloge. Bio je to drugi Peyton svaki put: isti u ponašanju, drugačiji u interesu.

On ih je sve volio jednako jer je tako bio odgojen.

Preostalih šest dana u tjednu ulogu njegovog učitelja imao je Jackie njegovog doma - njegov otac. Iako je bio poprilično pametan čovjek, Jackie nikad nije mogao pružiti onoliko informacija kao Peyton.

On je više volio školu.

"Pjegice!" čuo je skvičav glas iza sebe. Okrenuo se i susreo ogromne oči koje su frcale iskrama sreće i uzbuđenja. "Jesi li spreman? Jesi li? Oh, ja sam tako spreman! Danas je taj dan. Danas ćemo saznati tko smo! Znaš li kako će oni znati? Ha? Ha? Znaš li?"

Pjegica, koji je mrzio taj nadimak od prvog dana, zbunjeno je pogledao svog najboljeg prijatelja. Drugi dječak dobro je znao da ne može odgovoriti na više od jednog pitanja odjednom, ali njegova brbljavost je bila jača od mozga.

"Oh, žao mi je, žao mi je..." promrmljao je pretražujući sadržaj ruksaka. Jednim brzim potezom izvukao je gotovo nevidljiv tablet koji je svjetlucao pod suncem nježno kao snijeg.

Pjegica je veselo pogledao u poznati predmet dok je njegov prijatelj nastavio ispaljivati riječi kao metke. Da su mu usta bila oružje, bila bi mitraljez, neuništiv i nezaustavljiv. S druge strane, da su Pjegičina usta bila oružje, bila bi neko slomljeno.

"Evo! Zaboravio si ga kod mene prošli put i htio sam otrčati do tvoje kuće da ga vratim, ali moja Jackie mi je rekla da je prehladno vani pa sam čekao sljedeći put kad ćemo se vidjeti da ti ga vratim i to je sad pa ti ga vraćam..."

I dalje se nije gasio dok je Pjegica palio tablet. Njegovi dugi, tanki prsti trčkarali su po njemu ostavljajući slova po glatkoj površini. Pojavljivala su se i zbog najslabijeg dodira, prvo u njegovom rukopisu, a zatim se polako transformirajući u štampana slova koja su svi mogli lako čitati. Kad je svaka rečenica bila na svom mjestu, okrenuo je tablet prema drugom dječaku.

"Tvoj glas je uvijek glazba za moje uši, Walkie, ali možemo li, molim te, ući unutra. Svaki djetlić mog tijela se smrzava."

S tom porukom, Walkie je utihnuo. Njegovi zubi borili su se s jezikom da ga zadrže u jednom mjestu u pokušaju gušenja smijeha. Pjegičine greške u pisanju pojavljivale su se češće nego što bi on ikad priznao i to su bili jedini trenuci kad se mogla čuti tišina.