⏪ avioni od kartona ⏩

Zvjezdana prašina

Moram ti reći, od svega na ovom svijetu, najviše sam željela tebe, ali nikad nisam mislila da ću te izgubiti više puta nego što te dobijem. Nesvjesno bježiš od mene, a ja te i presvjesno lovim. Svaki dan donosi nešto novo za mene, a za tebe nešto oduzima. Sve može biti baš onako kako si zamislio sve dok se sat ne počne vrtjeti unatrag.

Ali ne možeš pobjeći od mene, ljubavi, ne zapravo. Radije ću prihvatiti gubiti te svaki dan pomalo nego jednom potpuno. Polovica tebe davno je nestala, ali ja ću držati ovo što je preostalo dok se ne otopi u mojim rukama, koliko god me peklo.

I ja ponekad izgubim ponešto, ali neki dijelovi ne mogu nestati jer najviše vremena provodim u njima. Bojim se sadašnjosti, budućnosti još više, pa živim u prošlosti. Ludo je kako se nekih trenutaka sjećaš besprijekorno bistro bez razloga. Nekako je sve vezano za tebe još tu. Nije izgubilo nimalo sjaja, bez obzira na to što mi skupljamo prašinu već godinama.

Neki trenutci ključni su za naš život, kao onaj kad sam iz mišljenja da nikad nećemo biti zajedno poželjela da nikad ne budemo razdvojeni. No, neki se čine bezvrijedno, kao kad sam te slučajno pogodila u glavu jabukom ili kad si me nosio na leđima cijelim putem iz voćnjaka kad sam istegnula gležanj.

Baš ti glupi trenutci su oni koje nikada neću zaboraviti. Sjećaš li se ti?

„Tko si ti?"

Često te držim za ruku po noći. Pratim svaki otkucaj tvog srca kao pas tragač. Pokušavam već dugo pronaći put koji vodi natrag u njega. Sjećam se dobro kad si ti tragao za putem do mog srca i kad sam bila tako hladna prema tebi. Pokušala sam te otjerati od sebe jer je u tebi bilo nešto što me plašilo, nešto drugačije od svih ljudi koje sam upoznala.

Sjećam se koliko si uporan bio, toliko naporan u pokušajima da mi se približiš. Dugo te nisam prihvatila, ali nisam te mogla ni odbiti. Bilo je u tebi nešto divlje što me intrigiralo, nešto toplo što me povuklo i nešto nježno što me zadržalo.

I to je uvijek bila naša stvar, zar ne? „Ostarjet ćemo zajedno, bit ćemo zajedno zauvijek."

„Tko si ti?"

Nešto se slomi u meni svaki put kad čujem tvoj glas u nepoznatom tonu, ali samo ti možeš te komadiće zadržati na jednom mjestu.

Oh, ima toliko toga. Puno se toga nakupi kad odlučiš ostarjeti zajedno. Kad sam te učila voziti bicikl, kad si ti mene učio kuhati. Zapalila sam svaku drugu zdjelu, a ti pokupio svako drugo drvo. Išli smo u lov na krijesnice u svako doba dana, zaspali usred pašnjaka. I svi su bili ljubomorni na nas, a imali su i za što biti, zar ne? Osjećali bi se bolje da nas vide sad.

Znam, ovog se moraš sjećati. Čak i uz sve rupe, ovo nisi mogao probušiti. Sjećaš li se kad sam te čekala više od pola sata na cičoj zimi usred parka? Nosila sam onaj ledeno plavi šal kojeg si mi napravio za rođendan, ali ni on me tad nije mogao zagrijati. Mislila sam ti taj dan reći da te volim prvi put, nešto što se dugo nisam usudila. Jer, kad nešto kažeš naglas, postane stvarno.

Nisam znala zašto kasniš i bojala sam se. Za tvoje kašnjenje uvijek je postojalo dobro objašnjenje. I tada si se pojavio u mom vidokrugu. Već sam bila spremna naljutiti se, ali ti si po stoti put pao s bicikla točno ispred mene s velikim osmijehom i ja sam ti oprostila sve što si mogao napraviti. Kasnio si jer si dorađivao prsten za mene, stavljao zadnje detalje na ono što si stvarao mjesecima. Taj dan, rekla sam ti da te volim na drugačiji način.

Sjećaš li se toga, ha? Tog se stvarno moraš sjećati.

Kad i to zaboraviš, neće od nas više ostati ni prašina. Svaki dan se pitam je li to taj dan i svaki dan ipak nije, ali jednom će biti.

Danas, tvoje oči su bile neobično bistre. Pogledao si me duboko i rekao. „Jede mi se pizza. Što ti želiš, Lottie?"

Skamenila sam se. Zaboravio si mi ime prije godinu dana.

Nisam se stigla ni okrenuti, a ti si već mijesio tijesto u kuhinji. Ušla sam za tobom i počela ribati sir. Gore i dolje, monotona i mirna radnja za smirivanje. No, nije me smirila, nisam te mogla prestati pogledavati svakih par sekundi. Znao si me, a ja sam tebe znala i predobro.

„Hoće li Mia i George doći na ručak?" upitao si.

„Bojim se da ne. Ne danas," rekla sam. „Mia ima puno posla, a George..." George je mrtav. „George pljevi vrt."

Odmahnuo si glavom i nasmiješio se. „Tipičan George."

I ovo si bio tipičan ti. Jesam li te vratila? Okrenuo si se prema meni. „Reci mi, koliko... Koliko imamo godina sad? Jesmo li ostarjeli već?"

Imala sam tri knedle u grlu i nijedna nije bila okusa pizze. Nasmiješila sam se, ali tijelo mi se treslo. Bez suza, nisam smjela plakati. Ni malo, ni točkicu. Nisam imala dovoljno daha za riječi pa sam samo klimnula.

Začudio si se. „Stvarno? Stari smo? A ti, draga moja, nikad nisi izgledala bolje."

Ludi, stari, nerealan san. Sanjala sam ga toliko puta, i u snu i na javi. Je li se ostvario?

Ruke su mi drhtale dok sam slagala sastojke na tijesto. Kao slagalica, sve se povezalo. Sve rupe su se popunile. Toliko sastojaka za popuniti ih, bilo je tako lako. Tvoje ruke slijedile su moje, kretali smo se u savršenom ritmu i ispunjavali svaku udubinu. Žuta, crvena i zelena, sve je bilo tako žarko i svježe. Je li bilo moguće?

Čekala sam da otvoriš pećnicu da podignem pladanj kao i uvijek. Iz čistog mira, počeo si se zbunjeno okretati oko sebe, nemirno i oprezno, gotovo uplašeno. San je gotov, pomislila sam u jadu. Vrijeme za buđenje.

„Lottie, čuješ li tu pjesmu?" upitao si me uzbuđeno. Gledala sam te zapanjeno, bez treptanja. Tvoje tople smeđe oči nisu ostarjele ni sekunde, ali uši jesi. Moje nisu čule ništa osim bubnjanja mog srca. Ništa drugo se nije moglo čuti. „Poslušaj dobro, nije li to naša pjesma?"

Uhvatio si me za ruku. Naša pjesma. Još i sad, sjećam se svakog stiha, svakog tona. Nije mi bilo teško pratiti ritam i u potpunoj tišini. Korak za korak, okret za okret. Bio si moj, potpuno moj u toj mreži maštanja i iluzije. Moj kao što si bio moj svaki dan. Vratio si se.

„Oh, da, to je točno to," rekao si. Svaka bora u tebi izgledala je mlado. „Bila je to ova pjesma kad sam te vidio na zabavi. Pozvao sam te na ples, ali si bježala od mene, kao i uvijek. Ipak smo na kraju pričali i smijali se u parku, zar ne? Nisam to izmislio?"

Izmislio si ti puno toga, ali sve ovo bilo je stvarno. Barem jednom. Nastavila sam klimati. Da sam rekla nešto više, oči bi me izdale, nešto bi se prelomilo u potpunosti. Zagrlila sam te, stisnula te kao da mi opet bježiš. S tobom sam pobjegla u prošlost.

„Tu noć smo se susreli previše puta da bude slučajnost," rekla sam.

Sad si ti klimnuo, oči su ti se opet zacaklile. Nadala sam se da je od suza sjećanja, moralo je biti to. „Na kraju sam se došao pozdraviti. Vikao sam za tobom dok si hodala s prijateljicama, mahnula si mi usputno kao da te nije briga, ali..."

„... na kraju sam se osvrnula za tobom," rekla sam. Plesali smo polako, bez naglih pokreta. Nešto je bilo čudno u tvom tonu, iako su mi riječi bile tako jezivo poznate. Sve si to bio ti, ali bio si i nešto drugo. Jeza me ostavila u očekivanju onog od čega sam bježala.

„Da," rekao si. Glas ti je bio dalek, iako si ti bio tu, konačno nepobitno tu sa mnom. „Da, na kraju sam te došao pozdraviti."

Na kraju. Bio je to kraj plesa. Zastao si u našem preporodu, zaustavio sve sile oko nas jednim pokretom. Odmaknuo si se i krenuo prema sobi. U mojim rukama ostala je tvoja prašina, jedino je to ostalo. Naša prašina.

„Laku noć, ljubavi," rekao si s vrata, već daleko od mene. Predaleko od mene. Ostavio si me samu u kuhinji s drhtavim nogama i napola dovršenom pizzom. Ostavio si me samu.

Naša prašina počela se raspadati. Vraćala se u svjetlucavu, vrludavu zvjezdanu prašinu od koje smo nastali. Postajali smo opet pelud svemira, djeca nebeskih tijela. Djeca.

No, sve što zvjezdana prašina dotakne, tamo ostane. U tragovima, u naletima. Ipak ostaje.

Ja nisam ostala u kuhinji. Krenula sam za tobom.