⏪ avioni od kartona ⏩

Gledaj me kako rastem

Snovi se mijenjaju. Ali ne svi.

S pet godina želiš igračku.
S deset, prijatelja za igru.
S petnaest, lijepu odjeću.
S dvadeset, prijatelja za svlačenje.

Snovi se mijenjaju, da, ali moj se nije promijenio. Od pete, preko desete, preko petnaeste do dvadesete, želio sam samo prijatelja. Ne za igru, ne za svlačenje, nego za bilo što i za sve. Bilo je teško, imati isti san iz godine u godinu. Nikad se nije ostvario. Nekad sam bio blizu, nekad daleko, ali uvijek dovoljno daleko da ne budem dovoljno blizu.

I onda se dogodilo čudo. Bio je to običan proljetni dan, gotovo savršene temperature. Šetao sam. I ne znam zašto, jer nikad prije ni poslije to nisam učinio, pogledao sam prema štandu s oglasima. Dobro da jesam. "Prijatelj na prodaju," pisalo je. Jednostavno. Moguće. Potrošio sam novce, ne sjećam se koliko. Sljedeći dan pronašao sam paket na pragu. Paketić. Bio je sitan, veličine dlana. Da ga nisam očekivao, ne bih ga ni primijetio.

Bio sam sumnjičav. Stane li prijatelj u tako sitan paket? Stane li prijateljstvo igdje?

Otvorio sam ga s nestrpljenjem. Unutra su bile samo dvije stvari: sjemenka i upute. Bile su baš onakve kakve volim, jasne i koncizne. Nisu sadržavale ništa osim potrebnog. Nisam čovjek od mnogo riječi, zapletem se u njih i ne znam se otpetljati. A kad ti se jezik zaplete u previše čvorova, teško je disati.

"Zasadi me. Napoji me. Nahrani me. Gledaj me kako rastem."

Zasadio sam ga u najljepšem dijelu vrta, zagrijanom suncem i rashlađenom lahorom. 'Napoji me' mi se učinilo kao čudan izraz za biljku, ali pretpostavio sam da samo znači 'zalij me', pa i jesam. 'Nahrani me' me zbunilo još više. Mi jedemo biljke, a što biljke jedu? Uvijek sam mislio da jedu samo vodu i sunce i zemlju, a svega toga je imao u izobilju. Je li to dovoljno? Nisam htio riskirati pa sam ga posolio. Biljke jedu minerale iz zemlje, a sol je teoretski mineral, zar ne?

Nakon ta tri koraka, trebao sam ga gledati kako raste, pa jesam. Nije rastao. Bar to nije učinio unutar tih pet sati koliko sam ga gledao. Zaspao sam u vrtu. Nije to toliko loše. Zemlja je bila dovoljno topla da me ne zaledi, ali dovoljno hladna da me probudi ujutro. Nikad se nisam probudio ranije.

Još se nešto probudilo sa mnom. Moj prijatelj je samo bio sramežljiv, nije rastao dok sam buljio u njega. Ne shvaćam zašto me tražio da ga gledam onda, ali dobro. Preko noći je poprimio oblik. Iz zemlje je niknulo malo biće, obrisa sličnog čovjeku koji leži, ali tako sitan da ga možeš zgnječiti jednim prstom. Možda i pogledom. No, to me nije spriječilo da slijedim upute. Napoji, nahrani, gledaj. Nastavi i prati rast tog čudnog bića. Bio je iz dana u dan sve veći. Ili sam se ja smanjivao. Ne, osjećao sam da i ja rastem uz njega.

Kako je rastao, sve je manje ležao, a sve više sjedio. Koža mu je bila hrapava poput kore drveta. S vremenom je razvio rupe za usta i oči. Rupa za usta bila je šira, ali one za oči bile su dublje. Dva tunela. Nije im se nazirao kraj. Nije mogao jesti, ali mogao je buljiti u dušu. Nije pričao, ali osjećao sam njegov pogled. Gledao me kako rastem. Gleda me kako ga grlim. Je li mogao to osjetiti? Razvio je i trnje. To sam ja mogao osjetiti. Možda nije volio zagrljaje. Ja jesam pa sam nastavio, iako sam se često znao porezati. Krv ga je isto hranila. Upio ju je. Kroz zemlju, kroz trnje.

Moj prvi prijatelj bio je čudan. Ipak sam ga volio. I čudni trebaju ljubav. I oni s trnjem trebaju zagrljaje. Nazvao sam ga Henry. Tako se zvao dječak koji mi je skoro bio prijatelj. Ovako sam se mogao praviti da i je bio.

Henry je volio tri stvari: zemlju, vodu i krv. Zaključio sam to po tome što mu se rupa za usta rastegla u gotovo smiješak kad sam ga zalio ili zagrlio. Volio sam si govoriti da voli i mene, ali nikad mi to nije potvrdio. Ali, ako sam mu bio prijatelj, morao me voljeti, zar ne?

Bio sam sretan. Nismo imali neke lude avanture zajedno, ali bili su tu mali trenutci. Kampiranje, promatranje zvijezda, ležanje u travi. Ni Henry nije bio čovjek od mnogo riječi pa smo bili u tišini. Možda nije bio ni čovjek. Teško je reći, teško je znati. Znao sam samo da je bio tamo i da mi je bio potreban. Ukrao mi je usamljenost. Nisam je htio natrag.

Ali, dobio sam ju natrag. Bio je to običan proljetni dan i Henry je nestao. Samo tako. Nestao je kako se i stvorio - u jednoj noći. Uspaničio sam se. Počeo bih plakati i vrištati, možda i imao napad panike, da nisam primijetio da nije nestao do kraja. Korijen je virio iz zemlje. Počeo je u Henryjevoj rupi, ali nisam mogao vidjeti gdje je završio.

Kao da je Henry samo izašao i otišao, ali korijen ga nije puštao, samo se razvlačio i razvlačio u nedogled. Gdje god da je Henry pokušao pobjeći, njegov korijen me vodio ravno do njega. Ne možeš presjeći korijene.

'Gledaj me kako rastem.' Možda je rasti značilo prerasti prošlu situaciju. Možda je značilo nastaviti dalje. Ali ja nisam htio nastaviti bez njega. Bio je moj najbolji prijatelj. Morao sam ga naći i reći mu to. Morao sam ga nagovoriti da ostane, da se smanji, da uz mene uvijek može biti sjemenka, da ne mora otići i da ne mora odrasti. Morao sam mu to reći čak i ako nema uši da me čuje.

Nisam razmišljao. Ustao sam i pratio korijen. Bio je hrapaviji od Henryja. S više trnja. Bio je i puno veći od Henryja. Duži.

Vukao me po cijelom gradu. Tamo gdje sam bio prije, tamo gdje nisam. Korijen me grebao, razrezao do krvi. Nije ju upio kao inače. Ostala je na njemu, svježa i ljepljiva po cijeloj površini. Smeđe je postajalo crveno.

Nisam znao puno o reakcijama, ali ipak sam pomislio da su reakcije prolaznika bile čudne. Nije ih bilo. Držao sam ludo dug krvavi korijen u ruci i slijedio ga, a nitko se nije ni osvrnuo. Mislio sam da hoće. Možda su korijen mogli vidjeti samo prijatelji. Skrenuo sam u gušće naseljen dio. Kuće su rasle. Postale su dvokatnice pa trokatnice pa neboderi. Rasle su sve više i više, a ja sam se samo smanjivao.

Gubio sam nadu. Gubio sam tlo pod nogama. Skretao sam iza uglova kao sumanut. Iza ugla, iza ugla, iza ugla i... u ugao. Zaletio sam se u nešto i pao. U nekoga. Oh.

Mladić guste, guste kose koja mu je skrivala lice sjedio je na pločniku ispred mene. Sudarili smo se. Gledao je u pod. "Žao mi je," rekao sam.
Pogledao je u mene. Oči su mu bile plave. Savršeno plave. Zašto ih je skrivao?

"U-ureduje," rekao je u jednom dahu. "Žurimjertražimnešto ... bitno."

"Polako," rekao sam. "Možeš li to ponoviti?"

"Tražim nešto. Nekoga," rekao je, ovaj put sigurnije.

"Prijatelja?" rekao sam bez razmišljanja. Oči su mu se raširile, te plave, plave oči. Klimnuo je.

I ja sam klimnuo. "I ja."

Nasmiješili smo se. "Pa, sretno s potragom," rekli smo u isti glas.

Pogledao sam u svoju ruku. Još je držala korijen, ali to nije bio korijen. Korijen je bio ruka. Zaključio sam to jer je i ta ruka držala nešto, još jednu ruku. Držao sam Henryjevu ruku koja je držala za ruku drugu korjenastu ruku koju je držala ruka plavookog mladića.

"Mislim da je ovo kraj," opet smo rekli u isti glas. Onda smo se nasmijali. U isti glas.

"Znao sam da je laž," rekao je, odjednom tužan. "Ne možeš kupiti prijatelja, nije to tako lako."

"Pričaj mi o tome," rekao sam. Rekao sam mu puno toga. Inače nisam baš pričao.

"Nisam toliko... dobar u pričanju," priznao je.

Slegnuo sam ramenima. "Pričaj mi o tome."

Opet smo se nasmijali.

"Ovaj dan je jako tužan, ali ja nekako nisam tužan," rekao je. "Je li to čudno?"

"Čudno nije loše," rekao sam. "Nije loše je skoro pa dobro. Skoro pa dobro je skoro pa dobro."

"I ti si čudan," rekao je. "A to je sasvim dobro."

"Hvala, Henry," rekao sam bez razmišljanja. On se sledio.

"Kako znaš moje ime?" pogledao me uplašeno.

Ustao sam. On me gledao s poda. Pružio sam mu ruku. Krvavu, ranjenu. I njegova je bila ista. Prihvatila je moju. Povukao sam ju i trznuo se na nalet boli. Povukao sam ga na noge. Naša bol se ujedinila, naša krv izmiješala. Kao krvni pakt.

Možda nisam izgubio prijateljstvo. Možda sam ga tek našao.

I moći ću gledati kako raste.