⏪ avioni od kartona ⏩

Skok nade

Kako se osjeća planinar kad je na jedan korak od vrha planine?

Cijelog svog života Vin je vjerovao da je odgovor na to jednostavan, čak i očit. To je ipak bio trenutak kad ćeš konačno uloviti svoj cilj koji te tlačio na cijelom dugom i iscrpljujućem putu dok si lovio nove staze i skretao sa stranih litica, a strah te pratio u stopu šapćući ti da svaki korak može biti zadnji, da se možeš strmoglaviti svake sekunde. No nisi. To je trenutak kad shvaćaš da nisi izgubio i da nikad ni nećeš jer si na korak do cilja. Na zadnjem si koraku i nisi se strmoglavio.

Kako bi mogao u takvom trenutku osjećati išta manje od istinske sreće, potpunog ispunjenja kad nedostižno postaje dostižno?

Lako.

Vin je to shvatio kad se našao u istoj situaciji. Spoznao je da i tik ispred vrha postoje dva smjera kretanja: gore i dolje. Jedan korak do vrha, milijun do podnožja. Problem je bio u tome što do podnožja nisi morao hodati.

Ono što je Vin osjećao na korak od vrha planine nije bilo ni slično sreći. Osjećao je strah, iščekivanje, nervozu, paniku, neizvjesnost, napetost... Sve jedan za drugim mračnih osjećajem koji su ga pritiskali prema podnožju, samom početku putovanja.

Nije se mogao vratiti na početak, ne, njegov um to nije bio u stanju prihvatiti. Zato se zabuljio u nebo više od vrha planine sve dok nije postalo grimizno. Bacio se leđima na livadu i zaneseno buljio u crvenilo dok mu je škakljanje travčica uznemiravalo kožu, ali ne i um.

No, kako je mogao za jedan korak biti na vrhu planine ako je ležao na livadi u podnožju? Lako. Nije to bila doslovna, stvarna planina, naravno. Većina stvari u Vinovom životu bila je izmišljena zato što je on tako želio i zato što je tako želio svijet koji mu je dao sve.

"Dvadeset i pet plus devetnaest?"

Vin je čuo pitanje u pozadini i zaposlio mozak, ali nebo nije izgubilo boju. "Četrdeset i četiri."

"Vrlo dobro," smijeh. "Šezdeset i sedam minus dvadeset i osam, sve zajedno pomnoženo sa sedam?"

"Dvjesto sedamdeset i tri."

"Trideset i četiri puta sedamnaest minus dvjesto pedeset šest podijeljeno s pet plus devedeset i osam minus tristo devedeset i devet, sve zajedno podijeljeno s trideset i sedam?"

Vin se smrknuo na te riječi dok se očajnički trudio misli pravilno rasporediti između očiju pod iluzijom i iluzije matematike. "Šest zarez jedan nula dva sedam, s beskonačnim ponavljajućim dijelom od nula dva sedam."

Nebo je bilo i ostalo crveno.

Čuo je smijeh u pozadini i ponos mu se razlio srcem. Umjesto sljedećeg niza muke za mozak, glas je izrekao ohrabrujuće riječi. "Odličan posao, sine. Uz takvu koncentraciju nema šanse da ćeš pasti. Čak sam se i ja poljuljao uz takve podle napade u tvojoj dobi, oh, da. Nadmašio si svog starca ovdje, a sigurno ćeš i sve ostale. A znaš kako se kaže: Tko može prevariti sam sebe..."

Vin se pripremio nastaviti rečenicu koju su mu ulijevali u um od najranijih misli kad je osjetio udarac iz vedra neba točno posred trbuha. Crvenkasta kosa u valovitom preljevu ušla mu je u vidokrug u djeliću sekunde, kao da se teleportirala točno iznad njega, a crvene usne nisu se svijale iz smješka.

Slatki teret zbog kojeg je Vin najviše volio crvenu boju nasmijao se punim žarom. "...može prevariti bilo koga!"

Otac i sin zabezeknuto su se zagledali u sitnog špijuna, no iznenađenje se ubrzo pretvorilo u smijeh. "Budi oprezna, Vea, nećemo da ti brat umre sad kad je skoro pravi čarobnjak."

Vin se uspravio s livade i podigao sestricu lako kao vlas trave u krilo. "Da, oprezno, skoro si mi uništila iluziju. I što smo ono rekli za nevidljivost?"