⏪ avioni od kartona ⏩

Vodootporne žvake

Ako postoji jedna stvar koju zmajevi ne podnose, to je voda. Ako postoji jedna stvar koju sirenci ne podnose, to je vatra. Ako postoji nešto u čemu su sirenci dobri, to je plivanje. Ako postoji nešto u čemu su zmajevi dobri, to je letenje. Da, nismo bili stvoreni za suživot, ali često su nesuđene stvari zapravo suđene.

Voda je moje stanište, nebo njeno, a zemlja ničije. Usprkos tome, nastanile smo se na zemlji. Mi smo isplivali, oni su sletjeli. Tako bar kaže legenda. Ni zmajevi ni sirenci nisu dobri u jasnom označavanju granice između povijesti i bajke i to je jedino za što mogu potvrditi da je istina.

Moj narod bio je prvi. Zaljubili su se u škakljanje trave pod prstima, zagrljaj sunca i masiranje lahora, ali i u šamaranje oluja, strah i trepet munja i podlu privlačnost zemlje zbog koje su postali okovani uz dno.

Najviše su se zaljubili u kišu. Previše. Bila je poveznica osvojene i obećane zemlje, poznata i strana u isti čas. Zavela ih je i jedna i druga strana te leteće vode, bila je kao dom, ali uzbudljiviji. Voda koja ne stoji, već pleše.

Na početku su izranjali plaho, vođeni znatiželjom, ali djetinje oduševljenje ubrzo je prešlo u žeđ koju ni sva voda ovog svijeta nije mogla utažiti. Sve su se češće i više povlačili na kopno. Pravi metež je nastao tek kad bi kiša počela padati. Izlazili su iz vječno mokrog doma kako bi se ponovo smočili, ali novom vodom. Smočiti ruke, smočiti trbuh, smočiti rep... Svaki korak donosio im je sve više uzbuđenja.

Um im se toliko promijenilo da ga je tijelo moralo slijediti. Rep se počeo razdvajati, škrge su navikle na leteću vodu, koža je postajala malo mekša svaki dan. Više se nisu vraćali na kopno - vraćali su se u vodu. Zemlja im je prvo postala primarno pa i jedino stanište. Novi dom. Stari su počeli zaboravljati. Preživljavanje pod suncem i uživanje u kiši, to su odabrali za svoj put. No, kad se netko prebrzo približava ponoru, često i propadne u njega.

"Raj na zemlji bio bi ocean na nebu."
Osam riječi. Rečenica koja je promijenila sve.

Želja je izrasla u opsesiju, a rad u iscrpljivanje. Njihovo tijelo sve se više žrtvovalo za lude ideje. Površno pokretanje vode postalo je duboko i svi koji su mogli podići i jednu kapljicu s tla bili su regrutirani u specijalne redove. Pretvorili su taj magični i misteriozni dio sebe u roba, a ne prijatelja. Vježbe su postale poslovi, valovi tsunamiji. Motivacija se mogla svesti na dvije riječi: vječna kiša. Nisu žudjeli ni za čim više, ali ni manje.

Takvo stanje održalo se dugi niz godina. Nigdje ne piše koliko, samo 'dugi niz godina'. Nije teško shvatiti zašto su baš tu informaciju htjeli sakriti. Željeli su preskočiti opisivanje svih tegoba i odmah sletjeti na ono što je važno za naš život i o čemu se ugodno raspisivati - uspjeh.

Usprkos svakom zdravom razumu, uspjeli su. Podigli su ocean na nebo. Nije objašnjeno ni dublje ni više od toga. Jednostavno: ispunili su svoj cilj. Podigli su vodu u zrak. Okružila se oblačcima i počela raspršivati u kapljice. I nije stala. Nikad. Vječna kiša. Naš grad postao je senzacija za cijeli svijet, ali najviše za nas.

Mislila sam da ga ljudi mrze, zmajevi još više. Kiša je za sirence bila način osvajanja tuđeg svijeta, prilagođavanja svijeta sebi i sebe svijetu. Za njih nije bila ništa više od sitnih noževa koji im neprestano iscrpljuju kožu. Vjerojatno se ni meni ne bi uvukla pod kožu da nisam bila okupana njenom vodom od rođenja. Bilo bi mi strašno prijeći na suhu stranu jednako kao i njima na mokru.

Nikad nisam morala. Život mi je bio ispunjen vječnom kišom, vječnim kapljicama na trepavicama i odjećom slijepljenom za tijelo. Znala sam za postojanje nečeg zvanog 'kišobran' u vanjskom svijetu, ali cijela ideja mi se činila beskorisnom. Zašto se braniti od nečeg tako predivnog?