gomila smeća

lobotomija

Skriveni smo iza blijedog zida
Debelog sloja cementa i fasade
Očima, nosom i rumenim ustima
Vješto gradimo željezne ograde

Veliki i sjajni um je odmah iza ugla
Iza veličanstvenog, našeg vlastitoga lica
No čemu nam služi njegovo postojanje
Kad sam život krvoločna je i slijepa ulica

Nije li ironično da toliko bježimo od mraka
A on je u nama, on je oko nas
Gledamo u njega svaki prokleti dan
Bez ikakve nade u nekakav daleki spas

Ništa nema smisla, ovo je prazna igra
Zar nije dovoljan dokaz stavu tom
Činjenica što duboke i misaone duše
Nikada ovdje ne pronalaze svoj dom

Sve je prazno, pa zašto ne bismo bili i mi
Izbacimo iz mozgova i to malo preostalih misli
Predajmo se lobotomiji, našoj jedinoj nadi
Sunce je pobjeglo od nas, davno smo već pokisli