gomila smeća

vrisak

Budim se
Ćutim nježne zrake Sunca
Što se promolijevaju kroz oblake

Priroda se budi iz dubokog noćnoga sna
More dolje iz dubine polako kreće u svirku
A vjetar i dalje ne prestaje

Vrištati

A cijelu noć je vrištao, znam da ne planira stati
Mnogo još snage se nalazi u njegovim kostima
Dok u mojima nije preostalo čak ni traga

Ne bojim se smrti, ne bojim se ni straha
Zbog ljepote nestanka ne bojim se ni truljenja
Moje je tijelo s takvom ljepotom nemjerljvo

Otvaram oči, Sunce i dalje sije, vjetar i dalje vrišti
Dižem se na noge, poprilično ubrzanim pokretima
Gledam u ono more iz dubine, gledam ga

Stijene među nama, skupa s vjetrom, kreću u vrisku
Vrisku, potpuno drugačijeg tona
Onog koji me tjera od mora, dok me vjetar tjera k moru

Moje je tijelo razapeto među njima, a duše nema

Duša je prazna, nema krivnje, nema niti tona
Izbrisana je iz postojanja, rastaljena masa u crnoj rupi
Prazan prostor, kao i praznina među stijenama i morem

Trenutak traje već tjednima

Tijelo sad pak lebdi, polako se šulja
Duboko dolje prema moru
Polako, nesmetano

Udara u površinu
Mirno poput ribara na pučini
Kao da ga nema

A ni nema ga
Sada je leš, tišina
Manifestacija praznog prostora