gomila smeća

kada?

Stanite pred ogledalo i zagledajte se
Duboko dolje u svoju nutrinu
Kada ste postali ono što sada jeste?
Dopustili gamadi da se u vama mrijeste?

Koliko je vremena već uspjelo proći
Od zadnjega dana iskušenja sreće
Kamo je otišlo to slatko, milo vrijeme?
Kada je na nas spalo ovako teško breme?

Nema više ljudi, ovo su neka nova bića
Bezosjećajna, trula, izgubljena smeća
U nama ne rastu klice dječje radosti
Već samo one što donose sve svjetske pakosti

Stres je jedina emocija koju osjećamo
Pored mrke ispraznosti i ništavila
Izgubili smo dubinu karaktera i duše
Kroz naša tijela i najslabiji vjetar puše

No nitko nije svjestan da čovjek uopće nije
I na pitanje kada smo to prestali biti
Nitko nema pojma, nije ga ni briga
Živimo bez svoje krvi i svoga žiga