Prazno mi je srce, no o tome nema riječi
Prazna mi je duša ali to ne smijem ni izreći
Jer tko sam ja da se na život žalim
Kada u svojoj neodlučnosti i dalje ništa ne radim
Ukočeno lice ubilo je gromoglasan smijeh
On stigao je na moje lice kao otkupljenje za kakav grijeh
No evo me opet, ponovno tamu sadim
Ne mogu dočarati koliko se samoj sebi gadim
Mozak mi je trul, pokvaren i star
Njega sam prije 18 godina dobila na dar
No samo se posložio u nizu odbačenih poklona
Uslijed života kojeg živim bez ikakvih zakona
Još jedna loša pjesma u prepunjenom moru
Još jedna zla misao vreba već na me u zoru
Praznina u meni već polako doseže nebesa
Iz ove ćelije na vidiku pak nema čempresa
