gomila smeća

zamagljena vrata percepcije

Blistave slike i milozvučni glasi
Nikada neće stići do mene
Vrata percepcije, portal razboritosti
Zamagljena su od mjesečeve sjene

Ne mogu pronaći nikakvu tvorevinu
Da me napokon iz sna prene
Nikakva energija se ne nalazi ovdje
Samo zagađene i presječene vene

I ćutim svijet kako blješti iz daljine
No do mene ne može doprijeti
I svakoga si dana postavljam pitanje
Je li sada već stiglo vrijeme za umrijeti?

No kako odgovor nikada dobiti neću
Umorno nastavljam tek samo postojati
Možda mi ipak nebo želi uputiti riječi
Kako nikada neću zapravo ni umrijeti