gomila smeća

šverceri

Svako se jutro budim s onim istim očima
Jako je vruće, no još uvijek mislim da je zima
U onom istom mraku, sa teškim kapljama znoja
Svako jutro saznajem, slobodna volja nije moja

Fantom bez opere, maska na pola lica
Pozornica je prazna, ne čuje se ni cvrkut ptica
U gledalištu tek pokoji glumac sjedi, mrko gleda
Negoduje jer na pozornicu brko s neba ne da

A izvana se čuju bombe i strašni urlici
Raskasapljeni umovi i pokidani živci
Putnici sa valjanim kartama mirno sjede
Dok ovima bez karata slike pred licem blijede

Vrata su od nas udaljena tek par koraka
Ali i dalje napeto stojimo bez ikakvoga pomaka
To je jedina emocija koju smo osjetili u dvjesto godina
Koliko god gadna, došla je kao svjetlost sa visina

Zato stojim na mjestu tražeći to nešto
A od bande izmičem i ne baš tako vješto
Dok iza njih stoji brko te i dalje mrko motri
I kucka na sat sve dok ne stignu ure tri

I tri će se velike zvijeri spustiti sa neba
Ove sa kartom odnijeti će gore k sebi
A nas isprane smrtnike baciti u vatru
Kako nijedna ugoda do nas doprla ne bi