gomila smeća

stidim se

Svojevoljno sjedim u mračnoj sobi
Licem u lice primaknuta spodobi
U odrazu vidim i slaba plaha svijetla
I uspavanog, možda i mrtvoga, pijetla

Stojim na rubu, na životnoj ivici
Dok sve glasnije i jasnije odmahujem granici
Koja dijelila je mene od mojih čudnih poriva
U magli sam zakopala glas koji me doziva

I njega više nema, samo prazan prostor
Ispred sebe vidim, samo plitak obzor
U njemu nema glasa, u njemu nema Sunca
Možda ipak jesam samo budala koja bunca

Neću vjerovati u nešto što ne vidim
A ipak neću ne vjerovati zato što se stidim
Stidim se sebe, odraza svjetala i spodobe
I svake svoje, tako ogavno licemjerne, molbe