Već neko vrijeme nema slova na papiru
Iako me mnoge patnje još uvijek razdiru
Ali nema te riječi s kojom mogu ti reći
Koliko me koža nekada zna zapećiDok tišina vrišti ja promatram brijeg
Polako ga napušta odveć topao snijeg
I tako on tu sjedi, otkriven i sam
U vjetrovitoj tami on čeka novi danSvakoga si jutra vežem omču oko vrata
Zbog pomućenog uma ne vidim ništa doli blata
Put klaonice se vodim, kao kakvu kravu
Prvo dušu ubijam, a tek onda skidam glavuMnogo toga govorim ali ipak ništa ne kažem
U svoj razapetoj iskrenosti jedino kradem i lažem
Nemoj mi vjerovati, ovo su samo potrošena slova
Ja sam samo pusto polje promašenih snova
BINABASA MO ANG
gomila smeća
PoetryFilozofiram o filozofijama koje su mnogi već davno isfilozofirali.