gomila smeća

Eli! Eli! Lama azavtani?

Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio
Zašto si mi moj ponovni bijeg dopustio
Zašto si mi slobodnu volju i izbor dao
Kada si i sam itekako dobro znao

Da pobjeći ću od tebe, napustit te
Okaljat te pred križem, ubit te
Da će moja duša tvoje ime nazivati sramotom
Te tvoga sina ostaviti da visi nad Golgotom

Zašto si mi dopustio da odem od tebe
Kada vidiš da srce mi neprestano zebe
Dao si mi strašno težak križ, zato ga ne prihvaćam
Bježim kao bijesan vuk, vatrenog oružja se laćam

Ne osjećam tvoju prisutnost, kao da te nema
Pravim se da me ne zanima što se na me sprema
Kakva bi tek onda paklena kalvarija na me stigla
Kada svoje izmučenu narav ne bih iz pepela podigla

Ja sam samo smrtno smeće, predajem se užitku
Nemam dovoljno jake kosti za ulazak u ovu bitku
Meso mi truli, približavam se samom dnu
Ne mogu se više ni nadati nekom vedrijem snu

Želim prići smrti, pogledati je u lice
Sakupiti hrabrost, oteti sve njezine klice
Posaditi ih strašno duboko u svoju nutrinu
Zaliti ih nježnom krvlju, osjetiti mračnu milinu

No koliko bi ta milina uistinu trajala?
Koliko dugo bih na klimavim nogama stajala?
Kamo bi me samo odveo tako oduran čin?
Po mene sigurno ne bi došao tvoj jedini sin

Došao bi netko drugi čije ime gori ispod zemlje
Skupio bi moje kosti i odveo ih u crno naselje
U kojem nijedno živo biće ne bi htjelo biti
Tamo gdje se nijedna duša ne bi htjela kriti

No možda takav monstrum i ne bi do mene došao
Ako ti moju dušu ne bi njemu predao
No koliko bi moja duša uopće vrijedila u tvojim odajama
Koliko bi imalo smisla mene ne predati zlim raljama

Ne mogu bez tebe Bože, skupi sve moje ostatke
Ne dopusti mi da potrošim sve ove momente kratke
Ne želim biti dno dna, ne želim biti nula
Jedino što želim je na tvojem hramu biti kula