Žar poljupca

-uspomene-

Nalazim se u Markusovoj kući dok raspravljamo kako je Ema saznala.
Markus:„Nisam ja rekao. I Odkuda sam mogao da znam da si ljubomorna na nju."
Sara:„Nikad nisam bila ljubomorna na plastičnu "droljicu" niti ću ikada biti!"
Kako mi nevjeruje. Tolike godine smo prijatelji, ali ništa. Sjednem na Ivicu njegovog kreveta i podignem glavu prema plafonu gdje su bile polijepljene naše slike sa raznih zabava, putovanja i sličnih. Na svakoj slici smo sretni i smijemo se. Nedostaje mi.
Markus:„I šta ja treba uraditi kako bi opet bili u odnosima kao prije?"
Sara:„Da prekineš sa Emom, pod jedan. Pod broj dva....Ne zanima me!"
Markus:„Dobro, to mogu uraditi."
Sara:„To nije sve, ne znam....kako će ona reagirati."

Tiho sam rekla i nastavila gledati u plafon. Sve te slike budile su plač u mene i tugu. Osjetim udubljenje i znam da je on.
Markus:„Voliš ove slike?"
Sara:„Obozavam ih."
Markus:„I ja isto. Previše su prelijepe i pune uspomene da bi se bacile u kantu za smeće."
Okrneme glavu prema njemu i vidim de me gleda. On pruzi ruke i ja ga zagrlim. Već dva mjeseca nisam osjetila njegiv zagrlja i njegove poljubce.

Markus:„Izvini za sve."
Tiho je rekao i poljubio moje tjeme. Jace stisnem ruke oko njega i svoju glavu stavim ispod njegove brade. Svojim dlanom je prelazio preko mojih leđa i smirivao me.
Sara:„Nema veze Markuse. Shvatim udaljili smo se zbog Eme i to je to."
Markus:„Ipak je ona kriva."
Nasmijemo se i podignem glavu.
Sara:„Bila je kod mene."
Markus:„Šta je htjela?"
Da li da mu kažem? Mislim da bih trebala, ipak je istina.
Sara:„Ma pričala mi o tome kako je ona kriva sto mi posvađani, da treba da se pomirimo i tako to."

On se odvali smijati, a ja samo sutim. Bože, koji debil.
Sara:„Debil si."
Markus me uha ti za struk,te vrisnem. On baci na krevet. Smijali smo se kao dva debili zato sto jesmo dva debila. Zavuče ruke ispod moje majce i počne me škakljati.
Sara:„Mark....pusti...me!"
Teško sam izgovarala riječi zbog smijeha.

Markus:„Alo mi kažeš da nisi ljuta na mene, puštam te."
Sara:„Nisam...ah...ljuta na tebe!"
Markus:„Nešto nisam čuo!"
Sara:„Nisam ljuta na tebe!"
Dreknula sam s si on prestane. Polako se prodignem i on me opet uhvati za stomak i izvede na terasu. Sunce je već zašlo i bio je mrak ali zvijezde su osvjetlile grad. Mjesečeve zrake su padale po Markus i meni.
Okrneme glavu prema njemu i svojim prstom dodirnem njegov nos. On ne da da mu bilo ko dira nos.
Markus:„Ne diraj mi nos."

Još jednom mu dodirnem nos.
Markus:„Saro, nemoj."
Sara:„Molim te. Imaš savršen nos."
Otpuhne i ja nastavim da mu diram nos. On je gledao u mjesec, a ja sam u njega. Obožavala sam da gledam u njega. On je osoba koja ima previše dobru dušu ali se ponaša da je nema. Voli samo jednu osobu, Emu. Mene nikada neće voljeti. Malo se stresem i ustanem sa Markusa. Markus:„Gdje ideš?"

Sara:„Idem svojoj kući. Sutra samo dođi po mene."
Rekla sam i izašla iz njegove sobe. Zapravo ne idem svojoj kući, idem da se isplačem do sutra. Prečicom idem do moga mjesta. Kada dođem sjednem. Skupim koljena i obgrlim ih. Donja usna mi je drhtala i krenem da plačem. Težak period za mene i ostale oko mene. Jecala sam i plakala. Podignem pogledam prema moru. Talasi su se odbijali od stijene i pravile prelijep zvuk. Ptice su letjele nebom. Kao i uvijek. Potpuni mir. Ustanem sa pijeska i skinem svoje pazite. Uđem polako u bodu i krenem ulaziti dublje. Moja odjeća je Nila mokra i lijepila se uz mene. Svako muško je isto. To mi je i rekla mama. Nikada, ama bas nikada ne treba vjerovati muškarcima.

X:„Saro?!"
Okrenem se prema glasu i ugledam Leona.
Sara:„Tu sam!"
Leon uđe u vodu i dođe do mene.
Leon:„Šta radiš ovdje?"
Sara.„Došla sam da se isplačem."
Leon:„Opet Markus?"
Klimnem glavom i opet krenem plakati.
Leon me privuče u zagrljaj.
U svakom zagrljaju se osjećam tako sigurno, toplo.
Ali u njegovom sam voljena.

U tišini smo se grlili. Leon mi dođe kao brat, brat kojeg nemam.
Leon:„Saro, moram nešto da ti kažem."
Sara:„Ako je nešto nebitno, reci mi poslije."
Leon:„Za mene je bitno."
Podignem glavu i klimnem kao znak da može da počne.