Žar poljupca

-nocno setanje-

✺Sara✺

Idem sa Markusom do prodavnice da kupimo namirnice za stan. Uđemo u prodavnicu i Markus uzme jedna kolica.
Markus:„Hoćeš li ući u njih?"
Razdragano klimnem glavom i pomogne mi da uđem u njih. Znam da sam luda, ali šta da se radi.
Markus:„Pravo si malo dijete."
Sara:„Pa?"
Odveze me do slatkiša. Pokažem mu rukom na sve čokolade i počne ih šta stavljati i u kolica.
Markus:„Ja živim sa malim djetetom."
Promrmlja sebi u bradu iako sam ga ja čula. U korpu sam ubacivala stvari koje mi je govorio. Kad smo došli do kase, izvadila sam sve stvari. Ostala sam u kolicima i pakovala sve stvari u kesu. Markus plati i ja izađem iz kokice. Uzmem par kesa kao i Markus i izađemo iz prodavnice.
Markus:„Ako ti je teško daj da ja ponesem."
Odmahnem negativno glavom i nastavim dalje da hodam sa jedanaest u ruci. Markus je bio pokraj mene tako da me nije bilo strah da će me neko napasti. Stali smo na pješačkom prelazu. Žuti taksiji su vozili ljude. Neki ljudi su išli na aerodrom, neki su se vratili sa putovanja, nekim treba prijevoz sa posla i takve te stvari.

Neki ljudi su hodali.
Sami ili sa partnerom ili partnericom.
Sa najboljim drugovima ili bez njih.
Kad se na semaforu pojavi crveni svijetlo, Markus me uzme za ruku i povede do drugoga kraja. Jer ovdje, u New York-u crveni svijetlo traje svega minutu, a prijelazu su dugi i široki. Bili smo blizu zgrade.
Markus:„Posto nemamo ništa raditi, da li si za šetnju?"
Upita me Markus i ja pristanem. Uzme kese iz moje ruke i ode u zgradu. Bila sam na telefonu nekoliko minuta i onda ne došao on.
Sara:„Kojim dijelom bi mogli šetati?"
Markus:„Ima jedan prelijepi dio Manhattan-a, pa idemo tamo."
Sara:„A kako to znaš za njega?"
Markus:„Prije jedanaest godina živio sam ovdje. I svaku noć sa tatom sam išao na to mjesto, gledati ulice Manhattan-a i neke ulice New Yorku.

Sara:„Pa, nikad mi nisi pričao o tome."
Markus:„Nikad nije bilo prilike da ti pričam o ovome. Ali sad mogu."
Sara:„Može ovako. Ti meni kažeš neke tajne i ja tebe neke svoje."
Markus:„Pa može."
Sara:„Počni prvi."
Marku je mi je ispravi svoju tajnu u vrijeme je kada je izgubi nevinost. Smijala sam se i gledala u oči. Njegove oči su tako prelijepe. Tako umirujuće i tako smeđe. Kad je on ispravi svoju tajnu do kraja, ja sam započela pričati svoju. Znala sam da se Markus suzdržaje da se nasmije, ali nakon nekoliko sekundi prasnuo je u smijeh.

Markus:„Saro, Izvini sto se smije ali je presmiješno."
Rekao je dok se presavijao od smijeha. Prevrnem ocima i puknem ga blago po leđima.
Sara:„Da znaš, ja se nisam presavijala od smijeha i držala za stomak."
Markus:„Znam, ali...."
podigne se u normalni položaj i povuceme u svoj zagrljaj.
Sara:„Koliko ima još do tog mjesta?"
Markus:„Saro tu smo. Samo se okreni oko sebe i vidjet ćeš."

Polako se okrenem i ugledam ulice Manhattan-a i poneku ulicu New York-a.
Sara:„Prelijepo je."
Markus:„Znam. Odkada sam se doselio u Las Angeles, vise se nisam vraćao u New York."
Sara:„Da li ti je nekada nedostajao New York?"
Markus:„Jeste. Ali kako sam se navikavao na Las Angeles zaboravio sam na New York."
Zagrlim ga oko struka i on obavije svije tople ruke oko mene. Previše sam Zaljubljena u njega da bih čitave dane mogla biti pored njega.
Markus:„Idemo se popeti još vise."
Poslušam ga i krenem za njim. Penjali smo se uz neko brdo i došli smo do kraja. Metalna ograda je omugućila da se rukama naslonim na nju i da gledamo prelijepi pogled. Lagani vjetrić je zapuhao i počeo mrsiti moju kosu. Osjetim kako neko staje iza mene i stavlja svoje ruke pored mojih.
Markus:„Jesam li ti rekao da si prelijepa?"
Sara:„Nisi Markuse. Ne trebaš mi to govoriti. Dovoljno je da si ti pored mene."
Markus:„Znaš, u pravu su. Nisi ti sad samo prelijepa nego si uvijek. Ali najvažnije je da si ti uz mene i pored mene."
Nasmijem se u kut usne i okrenem se prema njemu. Bio je od mene visi svega par centimetara. Zabijem glavu u njega prsa i obavijem ruke oko njegovog struka. Svoju glavu je spustio na moju i poljubio me u tjeme. Da barem taj poljubca moze ići u moje usne.

Podignem glavu prema njemu, a on spusti svoju.
Markus:„Jesi li umorna?"
Sara:„Malo."
Markus:„Malo? Koliko malo u brojevima."
Sara:„Pet."
Markus se nasmije i ja stavim svoje dlanove na njegove obraze. Prestane se smijati i uradi isto. Njegovi topli dlanovi su grijali moje hladne i crvene obraze. Želim da ga poljubim. Obujmom njegove usne i povičem ga prema sebi. Spojim nam usne. Nekoliko minuta je bio zbunjen, pa mi je uzvratio poljubac. Svijetlo koje se nalazio preko puta nas objasnalo je nas dvoje. Zvijezde su svjetlucale zajedno sa mjesecom. U gradu je bila gužva. A na brdu? Ljubav.

Uhvati me za struk i pribije vise uz sebe. Svoje ruke obavijem oko njegiv vrata. Podigne me na ogradu neprekidajući poljubac.
Poljubac sa puno strasti, ljubavi i požude.
Toliko se dobro ljubi.
Zašto ovo nisam odma uradila?
Nego sam čekala ko će učiniti prvi korak.
Odmaknemo se jedno od drugoga. Nasloni čelo na moje i naši nosevi su se dodirivali.
Markus:„Jebeno se predobro ljubiš."
Osjetim njegov topli dah na svojim usnama.
Sara:„Ti se bolje ljubiš."
Markus:„Moja si. Saro. Zauvijek si moja."

Osmijehnem se i ponovo ga poljubim.

Svim ljudima islamske vjeroispovijesti Ramazan Šerif Mubaral Olsum....💕♥️🌌