Žar poljupca

-sahrana i priznanje-

-Dva dana kasnije-
Spremna sam za sahranu. Sva u crnome. Običaj poštujem. Crna haljina dosezala mi je do koljena sa zatvorenom dekolteom i leđima. Crne štikle i naočale. Ništa pretjerano. Ipak ja sam obična djevojka. Nalazili smo se na groblju. Markusov leš je postavljen ispred nas u sanduku. Svi su dolazili do njega u opraštali. Došla sam do njegiv sanduka i glasno zaplakala.
Sara:„Ne dostaješ mi jedini. Zašto su to uradio?"
Pitala sam ga, ali znala sam da nema odgovora. Kao i njegova mama plakala sam dok su ga ukupavali. Prekrili su ga zemljom. Ljudi su ostavljati cvijeća i polako odlazili. Njegova mama postavi bijelu ružu na njegov grob.

Nešto mu je govorila, ali nisam razumjela.
Katja:„Hoćeš da ja ostanem sa tobom?"
Sara:„Ne treba, hvala. Idite vi."
Klimne glavom i nestane iz moga vidokruga. Sjednem na hladnu zemlju i ostavim crnu ružu. Volio je crne ruže. Rukom sam milovala zemlju.
Sara:„Trudna sam. Sa tobom. Da. Već dvije sedmice, a bili smo tako kratko u vezi, ali najvažnije je da se ostavarila želja nas dvoje. Djete. Voljela bih da vidim tvoju reakciju i voljela bih da osjetim tvoje poljubce i zagrljaje. Otišao si. Mogli smo biti porodica Markus. Mogli smo. Ali nismo. Želim da znaš nešto. Volim i te i čuvat ću ovo dijete kao sto sam tebe čuvala."

Suza je pala na zemlju, a ja sam nastavila plakati. Poljubila sam zemlju i otišla sa groblja. Ispred su me čekali Helena i Leon.
Leon:„Jesi rekla?"
Sara:„Jesam. Zna da ga volim."
Helena:„Svi znamo da mu je drago. Ipak je on otac, iako nije sa Vama osjećaš da je tu."
Sara:„Znam. Osjećam ga. Kao da je uvijek pored mene."
Rekla sam i ušla u auto. Naslonim glavu na prozor od auta. Danas se vraćam u New York. Ne znam kako ću bez njega. Sve će me podsjećati na njega. Teško će mi biti.
Sara:„Leone imam pitanje za tebe."
Leon:„A šta je pitanje?"
Sara:„Da li bi volio otići sa mnom u New York. Ne znam da li ću sama izdržati trudnoću."
Leon:„Ići ću. Ipak sam ti prijatelj."
Parkira auta i ja izađem uz njega. Leon dođe do mene i ja ga zagrlim.
Sara:„Hvala ti. Let u pet popodne."
Leon:„Doći ću po tebe."
Klimnem glavom i ostavi poljubac na moj obraz. Naježim se. Od kada je Markus preminuo nisam odbijala poljubce. Nikakve. Leon me poljubio u obraz. Znacim mu. Nasmijem se i uđem u kuću.

Mama nije bilo. Otišla je negdje. Mislila sam joj reci, ali izgleda da ću joj morati reci kada dođe. Odem u svoju sobu i izađem na terasu. Hladan zrak udari u moje lice i počne mrsiti moju kosu.
Sara:Markuse, znam da si uz mene i da me čuvaš, neodostajes mi. Sve me podsjeća na tebe. Svaki kutak ove kuce me podsjeća na tebe. A pogotovo prozor. Ona noć kada si ušao kroz njega i rekao da te poslala moja mama."
--Flashback--

Nakon višesatnog učenja i rađanja zadaća vrijeme je da odmorim. Samo me mama jednom prekinula jer je željela da znam da je kod Markusovih roditelja. Napokon ustanem sa neudobne stolice i izađem iz svoje. Strah me je biti sama u kući, pogotovo od je mrak. Zato brzo uzmem šta trebam i vratim se u svoju sobu i zaključam vrata. Krenem da jedem, ali me prekida nečije kucanje na prozor. Nije nečije, nego Markusovo. Ustanem i otvorim prozor.
Sara:„Zašto si došao?"
Hladno ga upitam jer nemam bolje da pričam sa njim.
Markus:„Došao sam jer me poslala tvoja mama, da provjerim tebe. Brine se."
Sara:„Dobro, provjerio si me. Sad možeš ići."
Kazala sam i sjela na krevet. Znam sve ovo sto govorim da će mi doći glave.
Markus:„Kad me već ne želiš, onda idem."
Kazao je i izašao opet kroz prozor, htjela sam da se dreknem i da kažem da se vrati, ali nisam mogla. Ugasim sva svijetla u kući i ušuškam se u krevet.
--End of flashback--
Sara:„Zašto me nisi mogao na ovakav način ukrasti i odvesti u New York. Mislim bilo mi je i lijepo i onako, ali ovako je romantičnije. Saznala sam od mame kako me otac još traži i kako želi da me proda. Ostavio si me. Šta ako me nađe? Šta ću uraditi? Ništa. Ako me nađe ubit će naše djete. Nas plod ljubavi. Vječne ljubavi."

Sjednem na stolicu i zagledam se u daljinu. Ovo sve zna da boli. Da peče. Da izgriza iz unutra.