Time is Over ➵ h.s.

26. Chapter.

Stojim kod prozora i promatram kako Ashton i Rhydian izlaze iz automobila te se svakom sekundom sve više približavaju kući. Ashton kao i uvijek neprestano priča dok nosi prtljagu, a Rhydian mu pri tome pomaže. Nasmiješim se na samu pomisao da ću ga uskoro zagrliti i moći mu pričati o faksu, učenju, svim dobrim knjugama koje sam ovdje pročitala i nadam se hoće li opet reći da imam onaj bezvezni naglasak. Ne bih ga mogla usvojiti za 4 mjeseca zar ne? Ipak je to naglasak.

Ovo je prvi put da vidim Ashtona u zimskoj jakni, i vjerujem da se trese, ovo je vjerovatno velika promjena za njega. Iz sunčanog Phoenixa, u hladni, magloviti London. Sigurno mu je isto kao što je i meni bilo, trebati će mu jedan dan da se navikne i onda još 3 da se prestane žaliti. Da se prestane žaliti na vjetar, ili na učestalu maglu, ili možda na minus?

Ali ipak, on nije kao ja, dok sam ja u stanju žaliti se na sve, on će radije pokušati uživati u svemu što se nalazi oko njega. Uvijek je bio pametniji od mene, u to ne sumnjam. On mi je rekao da izaberem faks u SAD-u, ali, samo je tu pogriješio, jedina njegova pogreška koje se sjećam.
                                                   
Gledam kako Ashton pazi da ne stane u snijeg ili u lokvu, očito da je izbor Vansica nije baš pametan gledajući na ovakvo stanje s kišom, minusom i snijegom.  Odem do vrata i još se jednom pohledam u ogledalu kod ormarića za obuću i za jakne. Dobro izgledam, kao i obično, nosim traperice i pulover, bordo boje. Sve je na mjestu.

Hrana je gotova i spremljena, ja sam tu, Rhydian je tu, Ashton je skoro tu, a Rowan treba doći za 20 minuta. Savršeno. Rhydian otvara vrata i ulazi, stavljajući tamno smeđe putničke torbe na pod, a poslije njega Ashton čineći isto. Ashton se leđima nasloni na vrata te ih zatvori i zaustavi hladni zrak da ulazi u hodnik. Skine jaknu, koja je bila malo vlažna od pokoje kapljice rijetke kiše te ju baci na torbe, a onda me pogleda sa širokim osmijehom na licu.

"Kako si mi nedostajala." Snažno me zagrli, osmijeh ne napušta ni moje ni njegovo lice. "I ti meni." Dodam te ga pustim i pogledam ga u lice. Toliko dugo nisam pogledala u te oči.

Ashton je kao dio mene, mi smo kao blizanci, jedan ne može bez drugog. "I sretan Božić." Posve san zaboravila zašto je došao. "Također." Nasmiješim se i odvedem ga u dnevni boravak dok Rhydian odnese njegove stvari gore. Ovo će vjerovatno biti najbolji Božić do sada. Sjednem na kauč i smanjim glasnoću zvuka s TV-a.

Prvo, neznam što bih ga pitala, iskreno nemam pojma, ali smisliti ću nešto, zapravo ima puno, ali ne mogu se odlučit što pitati prvo. Nakon par sekundi i Rhydian se pojavi te na stol donese Sprite i tri čaše te sjedne kraj mene. Naslonim se prema njemu, dok i dalje tražim prave riječi. Jednostavno mi je nedostajao.

"Ovdje je tako hladno." Ash izusti. Kimnem, dok Rhydian nam svima puni čaše pićem.

"Vrlo... Kako je u Phoenixu? Je li i dalje pakleno vruće?" Ash kimne te popije gutljaj pića i vrati čašu nazad na stol.

"I... Kako na faksu?" Upita, vrlo povučeno, kao da se upravo upoznajemo. "Sve je sjajno... Ispiti su svi dobro riješeni, eseji također, sve je sjajno."

Nasmiješi se, očito mu je drago. A zašto ne bi? On me je nagovorio na ovo, a i drago mi je da je. Vrlo, vrlo drago. Pomago mi je, ovdje mogu raditi, mogu početi ispočetka. A i već je počelo biti lijepo. Mislim, početak je predivan, studiram, s prijateljima, imam i dečka kojeg volim i  koji voli mene. Jednostavno je savršeno. Dobiti ću posao koji želim, raditi ću, imati svoju kuću, možda i djecu jednog dana?

Dobro, možda idem malo predaleko u budućnost.

Malo predaleko?

Malo više.