Time is Over ➵ h.s.

8. Chapter.

Godine koje obilježavaju važne događaje is prošlosti marljivo zapisujem u bilježnicu. Predavanje je sve zanimljivije, barem meni. Dosta sam nervozna, kao prvo, Rowan nije došao po mene jutros i nismo uopće pričali u kantini, iako smo sjedili zajedno. A drugo, nismo uopće pričali! Od jučer navečer, nikako. Pogledam iza sebe, i vidim ga kako zapisuje godine koje profesor govori. Okrenem se nazad i nastavim zapisivati kada se oglasi zvono. Brzo stavim knjige u torbu i ustanem se dok je prebacujem preko ramena. Rowan me pričeka, ali bez riječi. I dalje me ignorira, ali nema srca da me ostavi samu i da ode bez mene. Naravno.

Hodamo kroz hodnike u tišini koja postaje sve više i više čudna. "Rowan." Kažem, odmah, čim smo izašli na otvoreno. Sjednemo na klupu i on me pogleda. "Koliko ćeš me još dugo ignorirati?" Upitam, on slegne ramenima i pogleda me u oči. "I ti si počeo..." Kažem i sjetim se kako je počelo u srednjoj. Pogledam ga i vidim da on gleda u mene. I prije se znao zagledati u mene, često mi dođe da mu se zavučem u um i vidim o čemu on to razmišlja. Ispuržim ruku da vidim zapešće i prođem prstom po malenoj tetovaži dok gledam u nju. Opet pogledam prema njemu. On gleda digne pogled svoje tetovaže na moje oči i nasmiješi se.

Primaknem se bliže njemu i zagrlim ga, nisam ga zagrlila od jučer navečer... To je predugo za mene. Sjetim se svega što smo zajedno radili kao djeca. Trčali smo oko kuće i pravili se da letimo, igrali smo igrice na računalu, crtali smo, gledali filmove. Onda smo odrasli. Odjednom smo sve to odbacili i radili stvari kao naši vršnjaci. Išli u kino, u trgovački centar. Vremena su se promijenila, ali naše prijateljstvo ne. Ono, ono ostaje isto... Sada je samo jače i neraskidivo. "Znači ljut si na mene..." Šapnem i privučem ga još bliže. "Više ne." Kaže mekanim tonom i pusti me te i ja njega. Uzme mi ruku i drži je, isprepliće svoje prste s mojima.

"Možda sam dosadan... Ali moraš, moraš mi reći." Mirno mi kaže, gledajući me u oči, čekajući moj odgovor. Duboko udahnem svjež zrak i naježim se na brzi nalet vjetra. Moram. Mu. Reći. "Ja... Bila sam sa... Sa Har-" Šapnem, ali začujem drugi glas kako se priljučuje razgovoru. "Hej, Helena..." Harry ležerno kaže i sjedne između nas što natjera Rowana da pusti moju ruku. "Rowan." Harry kaže, ozbiljnije i malo hladnije. "Harry." Rowan šapne i pogleda prema tlu pa opet ispred sebe. Oni se ne mogu ni u oči pogledati... Čudno. "Kako si?" Upita me i a ja ga pogledam u oči. "Dobro, ti?" Tiho odgovorim i pogledam ispred sebe. "Isto... Jesi uspijela naučiti matematiku jučer?" Molim. "O čemu t-" Prekine me.

"Vidio sam te jučer u knjižnici, bilo je negdje ponoć."

Kaže i ja se pokušam uklopiti u priču.

"Pa da, sve sam nau-"

"Matematika?" Rowan kaže i pogleda točno u moje oči sa zbunjenim pogledom. Kimnem, on pogleda ispred sebe pa na tlo. Harry mi namigne i ja se nasmiješim. Spasio mi je, doslovice. Strah me je samo da će, kao što se kaže, istina izaći na vidjelo. Tada mogu očekivati bukvicu od Ashtona, Rowana, njih dvoje zajedno i još jednom od Rowana.

Pobogu što sam mislila?

Pobogu. Što. Sam. Mislila.

Čujem glasno pričanje i pogledam prema skupini od četvero ljudi kako nam prilaze. Hodali su po travi kroz kampus. To su zapravo bila dva policajca, gospođa Smith, koja je profesorica književnosti i ravnatelj.

"Dobro, zar si zaboravio na dogovor mladiću?" Gospođa Smith kaže ljutito. "Obećao si se ponašati ovdje." Ispljune i nastavi gledati između mene i Rowana. Harry je osumnjičeni, a ja sam krivac. Već znam zašto su ovdje. "Jučer je netko, recimo, demolirao, obližnju trgovinu. Neki ljudi misle da ste vi to učinili." Policajac kaže, meni se sledi krv u žilama. "Noup." Kaže ležerno. "Nije on, vidjela sam ga u knjižnici." Ubacim se.