Time is Over ➵ h.s.

1. Chapter.

Sunčeve zrake koje su prolazile kroz tamno crveni, skoro prozirni zastor na prozoru je razlog zašto sam se probudila. Moj um i instinkti mi govore da otvorim oči, ali ja uporno odbijam, tko bi odbio još malo odmora?

Stisnem oči i potpuno se opustim, kao i moji napeti mišići na cijelom tijelu, jedan sam korak udaljena od sna, odmora i sve što ide uz to ali uporno ne uspijeva. Tiho izgunđam prvu psovku koja mi padne napamet i otvorim oči da pogledam na sat, bilo je 11:58. Sjajno, tek je jutro, mogu spavati koliko god hoću, vikend je, ali ipak nisam te sreće da opet zaspem.

 Ispuržim dlan i polako ga spustim na bijelo dugme, koje je bilo iznenađujuće hladno, čim sam ga pritisnula i ugasila alarm koji bi glasno prekinio ovu lijepu tišinu, povučem ruku nazad ispod prekrivača. Pogledam oko sebe, vid mi je kao i obično, mutan kad se probudim, nakon par sekundi se putpuno izoštri.

Trenutno uživam u ovoj tišini, sve je potpuno mirno, tiho, spokojno, savršeno. Izgunđam još jednu psovku tiho i sjednem, noge stavim u tople i mekane papuče dok još sjedim na krevetu. Lijeno prođem rukom kroz kosu te protegnem ruke, nakon čega zijevnem i protrljam oči. U sobi bilo hladno, nisam ni znala da je toliko hladno, srećom, pokrivači su mi pružali dovoljno topline da ignoriram prisutnu hladnoću.

 Čim sam se ustala i oslonila na noge, stari drveni pod je zaškripao, toliko tiho ali toliko dugo da sam se naježila, a krvi mi se sledila u žilama. Svakim korakom se čuje škripanje, koje obično i ne primjećujem, ali sada kada vlada mrtva tišina, primjetila bi i kretanje kukca. I od svih, ali doslovno svih meni dostupnih fakulteta, mene Ashton strpa u ovaj?! Svi su ti drugi fakulteti su bili predivni, predivno uređeni, sve u modernom stilu, a ovdje? Ovdje je sve uređeno u gotičkom stilu, tamni i stari drveni podovi, pod u hodnicima je od mramora, zidovi tamno smeđe boje s tamno crvenim crtama.

 Mogu se kladiti da je ovo mjesto staro barem 100 godina... Pa blizu sam... Zapravo je 86 godina stara ova građevina koju ja zovem fakultet. Što je još gore, nisam odavde, već iz SAD-a, zapravo, komplicirano je. Rodila sam se ovdje, u Engleskoj, ali sam živjela u SAD-u od 2 godine, tako da se još privikavam na ove sve zbunjujuće akcente koji me većinom dosta iritiraju.

 Nakon prvih par mjeseci, kada sam nazvala Ashtona, on se iznendadio da sam tako brzo počela koristiti taj poznati akcent, rekao je da mi je ipak taj akcent u krvi. U krvi? Ne bih rekla, ne bih voljela da mi se nešto tako iritantno nalazi u krvi. Uistinu, ne bih imala ni jednog jedinog prijatelja da jedan moj prijatelj, zapravo moj najbolji prijatelj nije došao ovdje samnom. Vjerovatno bi ih sve otjerala nakon 10 minuta njihovog zvocanja s tim akcentom, čak me i profesori ljute, jedva tko da mi ime dobro izgovori. Barem deset puta na dan im kažem kako se zovem.

 „Gospođo Spall, moje ime je Helena, ne Helen.“

 „Gospodine Mathers, zovem se Helena, a ne Helanne.“

 Mrzim ta silna ispravljanja, potpuno mi je nejasno kako netko može pročitati 'Helanne' umjesto 'Helena'. Nema nikakvog smisla, stvarno se već počinjem pitati gledaju li ti ljudi što čitaju ili samo bace na pogleda na prvo slovo i pročitaju što im je volja. Mrzim ovo mjesto, ljepše mi je u Phoenixu, mjesto gdje živi moj brat, gdje sam i ja živjela, ali ipak sam završila ovdje. U Engleskoj, gdje je sve 'savršeno', ali zapravo je hladno, kišovito i dosadno. Možda postoje neki ljudi koji uživaju u ovoj ne prirodno hladnoj zemlji, definitvno postoje, zašto bi je onda zvali savršenom ako je ne vole?  

 Engleska mi se do sad uopće ne sviđa, potpuni je kontrast SAD-u i Phoenixu. A Rowanu? Njemu je potpuno svejedno, on kaže da mu je lijepo dok sam ovdje s njim. Da ga nisam upoznala prije 14 godina ne znam gdje bih sada bila, sve radimo zajedno, učimo, jedemo, pričamo, gledamo filmove, slušamo glazbu, sjedimo blizu kada imamo zajedničke satove. Polako dođem to kupaonice i uđem unutra, zatvarajući vrata jednim potezom ruke.