Time is Over ➵ h.s.

20. Chapter.

Izvadim mobitel iz džepa dok hodam niz hodnik provjeravajući da li mi je stigla još koja poruka. Nije. Naravno, Harry tipično Harry, jednostavno, kratko i jasno. Zakolutam očima i pogledam ispred sebe, me vjerujem da ovo radim, za njega izlazim van na hladnoću, za njega, i još nemam pojma zašto, nema razloga.

Ali mora biti nekakav važan razlog, ipak je ovo Harry, a on ne troši svoje vrijedno vrijeme na gluposti i ništarije. Prođem prstima kroz kosu te održavam lagani tempo hoda dok su mi misli fokusirane na razlog ovoga posebnog sastanka.

Tko zna što me čeka, ipak je to Harry Styles, a ne obična osoba kao što je većina. Pogledam ispred sebe i vidim izlazna vrata koja vode na otvoreno, svjež zrak i tu ne poželjnu hladnoću koja mi je sada trenutno toliko mrska, kao nikada prije.

Izađem van gdje me dočeka hladni vjetar i polako mi mazi kosu. Stisnem se i ruke gurnem u džepove dok hodam do klupe koja nije baš toliko daleko, ali po ovoj hladnoći sve je previše daleko. Čujem kako mi džon od čizmi grebe pod, jedini zvuk oko mene osim vjetra i mog vlastitog disanja.

U daljini vidim mjesto gdje se trebamo naći i osobu kako sjedi na klupi. Naravno, to je sigurno Harry, zapravo, nema tko drugi biti osim njega zar ne? Pogledam iza sebe da uočim ništa osim rasvjete kako slabašno obasjava put kojim sam već prošla i onaj koji je ispred mene, koji još čeka da njime kročim.

Samo mirno.

Mirno.

Harry je dobra osoba.

Zamislila sam se, i čim pogledam de trgnem iz misli ugledam kako Harry sjedi na klupi i gleda prema meni sa osmijehom na licu. Sjednem kraj njega, pogledam ga u oči, dok on baca cigaretu koja mu je bila u ustima na tlo. Izvadi kutijicu iz džepa, uzme novu cigaretu te je stavi usta i zapali dok vraća kutijicu nazad u džep jakne.

Pogledam dolje prema svojim prstima kako s njima čupkam materijal traperica, misleći o razlogu ovoga. "Nisam mislio da ćeš doći." Šapne, ali ga ignoriram, došla sam, i to čisto da vidim što treba, ne da sada ovdje s njime raspravljam o tko zna čemu. "Jesi dobro?" Pita, pogledam ga i zakolutam očima. "Zašto me trebaš?" Upitam oštrim glasom, odjednom osjetim jači nalet vjetra te se zagrnem jaknom da se zaštitim od tih upornih valova hladnoće. "Želim ti reći da se za svoje dobro držiš što dalje od mene." Izusti.

Molim.

"Harr-"

"Ne. Ne pokušavaj. Ti nemaš pojma u što se događa ljudima koji kao što i ti... Gledaju tuđe poslove... Ti nemaš pojma tko sam ja. Nemaš. Pojma." Kaže u jednom dahu i pogleda me izravno u oči, one su hladne, tihe, ali i predivne u isto vrijeme.
                                                                 
"Tuđi poslovi?" Zapitam i njega i sebe. "Morala si gledati... Njuškati dok nisi naišla na robu." S time valjda misli na     drogu koja se lijepo spakovana smjestila u drvenu kutijicu ispod kreveta. Znatiželja je ubila mačku.

Ubila.

Pretjerujem. Harry ne bi nikada bio sposoban za ubojstvo, pogotovo ne nekog kao što sam ja? Neku mirnu osobu koja može držati jezik za za zubima i šutjeti o svim događajima koji ju se ne tiču. Nije moj posao i samo se trebam praviti da ništa ne znam o tome.

Nemam pojma tko je on? Nemam? Pa sigurno nije serijski ubojica ili slično. Ništa strašno, sigurno ništa opasno. Iako se on ponaša kao da je najveći kriminalac na svijetu, hladno, odbojno i ljuto, to ne mora značiti i da je nešto toliko loše.

Možda samo želi da ljudi misle da je on opasan, hrabar, jak i tajnovit kao što izgleda da je. Uporno izbjegava kontakt očiju te u tišini puši cigaretu i promatra okolinu, kao da je ovo posve normalna situacija.

Ponaša se kao da mi je sada rekao nešto posve bezvezno, nešto što uopće nije važno. Tipično Harry. Odvažan, nezainteresiran i tih, ali ne u povučenom smislu. Posve mu je svejedno kako se ja osjećam. Iako sam sada previše zbunjena da osjećam išta drugo osim nekakve vrste straha.

Pogledam iza sebe i stavim ruke na lice te sekundu poslije u krilo. Ne vjerujem da se ovo događa, nije da mi je stalo do njega. Stalo ti je ne laži.  

Duboko udahnem kada se sama podsjetim da si sama lažem. On mi je prijatelj, a na par sekundi mi je bio i više od toga.
     
"Harry." Počnem i pogledam ga u oči, ovaj put i on pogleda mene. "To smo već riješili, nitko ni riječ, u redu?" Zakoluta očima i baci cigaretu u lokvu kišnice na tlu. "Oni ti ne vjeruju." Šapne i pogleda prema ugašenoj cigaretu u lokvi. Znam dobro na koga misli, njegovo tako važno društvo, tako popularno društvo, tako zanimljivo.

Zapravo nisu ni jedno od toga.

"Znači da me ti prihvatiš, moraju i oni?"

"Tko je rekao da ja tebe želim prihvatiti?"

Lom. Ali i olakšanje, ipak osjetim i tugu. Drago mi je što je ovo rekao, ali i nije. Željela bih mu biti draga, ali i ne želim da mi se približava. Stavim ruke u džepove, toliko sam fokusirana na njegove riječi da ni ne osjetim da mi se ruke tresu od hladnoće te da su mi problijedile i da su posve hladne od vjetra.

"Možeš ići." Kaže. Trgnem se. Ljutnja. Samo mi tako kaže da odem? Samo tako?

Je li on uopće normalan?     
 
"Mogu ići?!" Snažno šapnem i ustanem se. "Harry." Pogledam ga dok vadim ruke iz džepova i upirem prst prema njemu. "Ti- Ti moraš biti svjestan da će istina izaći na vidjelo."

"Naravno. Samo nećeš ti biti ona koja će ju istjerati na svjetlo."

Bez riječi se okrenem i krenem ići nazad, odakle sam i došla,  ne vjerovatan je.
***

                      
Trzaj me diže u sjedeći položaj dok ogledam oko sebe i palim lampu na noćnom ormariću. Pokušavam se smirit dubokim disanjem i razmišljanjem o nečemu što me navodno treba smirit, ali ništa umirujuće mi ne pada na pamet. 

Ovo je treći put da se budim u pola noći zbog silnih noćnih mora o njemu. Pogledam na mobitel kraj lampe na ormariću i stanem na trenutak, ali onda ispružim ruku i krenem utipkavati Rowanov broj. Onda se sjetim. Harry je kod njega. Krasno. Odaberem drugi broj i prislonim slušalicu uz uho.   

"Da?" Čujem pospani glas. Pogledam prema satu. Dva ujutro. "Bok."

"Bok?" Zbunjeno kaže. Neznam što da mu sada kažem. "Mogu li te nešto pitati?"

"Sigurno je nešto važno ako me zoveš u..." Napravi stanku, sigurno da pogleda na sat kao što sam i ja. "Dva ujutro."  

Zakolutam očima čim naglasi da je dva ujutro. Svjesna sam toga i sama. Wow, prosvijetlio me je svojim riječima. Kako li je sarkazam super stvar. "Nemogu spavati cijelu noć od-"

"Dođi slobodno." Poklopi slušalicu i ostavi me na mrtvoj liniji. Lijepo je on to skratio. Odjenem jeans hlače preko šorca u kojem spavam i trenirku preko majice te izađem iz sobe zaključavajući vrata. Sutra ću se suočiti još jednom s Harryem. Ali sada trebam biti zahvalna da Rhydian postoji.

---------------------------------------

• Wow ljudi. Već smo na dijelu broj 20 i ova priča ima 8,5K čitatelja. Hvala vam na ovome. Stvarno vam puno, puno hvala. Uglavnom, nastavak je kratak, znam, stisla me je škola do maksimuma, tek su počeli praznici. Sada me non stop posjećuje obitelj i nemam vremena da sjednem i odmorim 5 minuta kao čovjek, onda valjda razumijete u kakvoj sam frci. Ali obećajem da se ovako nešto više nikada neće dogoditi. Ostanite super kao što i sada jeste!

• Ispričavam se za sve pogreške!

~ Nadam se da vam se sviđa, a ako da;

-