Time is Over ➵ h.s.

12. Chapter.

Osjetim kako mi nešto dodirne glavu, pogledam iza sebe i vidim kako mi Harry maše, vjerovatno naglašavajući da je tu. Pogledam nazad na veliku ploču dok prepisujem nekakve brojeve, uopće nisam skoncentrirana. Pogledam na tlo i vidim papir, kuglice papira, s kojima je dobio moju pažnju. Pogledam nazad u bilježnicu, ništa mi nije jasno. Nakon onoga prije tjedan dana mi se sve pomutilo, nakon Iana i ekipe.

Profesor naglasi da je predavanje gotovo ranije, čudno. Stavim knjige nazad u torbu i izađem van iz prostorije. Vidim kako Rowan stoji naslonjen na zid, čekajući me. "Imam ideju." Kaže, odmah nakon što mu se približim. "Pucaj." Šapnem dok se hodajući probijamo kroz gomile studenata oko nas. "Šetnja." Veselo kaže i ja ga pogledam. "Šetnja?"       

"Pa... Prije dvije godine si mi kupila Battlefield i ja sam non-stop igrao i rekla si mi da malo idem u prirodu, na zrak, a ja sam rekao da ću ići kad budem spreman. I Helena, spreman sam." 

Pogledam ga nakoso. Kupila sam mu Battlefield za rođendan prije dvije godine. Ne želim znati kako je zapamtio sve, kako se sjeća toga već dvije godine, a najgore, i ja se sjećam tog događaja. Čudno. "Ovaj... Okej..." Ovo je vrlo čudno. "Moram se onda presvući i to moraš otići kod Toma po auto-"

"Sve je sređeno, samo, moraš se presvući." Opet je sve planirano, čudno. Ali dobro, Rowan je oduvijek bio... Takav.

"Ja odoh do auta, a ti se presvuci, idemo odmah." Kaže. Odem do sobe i stavim knjige na mjesto te se presvučem. Idemo u šumu, sjajno. Izađem van i nađem Tomov auto, Rowan naslonjen na njega, čekao me je, kao i uvijek. Najbolja osoba na svijetu, uvijek i zauvijek. Vjetar mi je polako mazio kosu dok sam je rukom vadila iz lica. Iako se ja ovdje trudim da od silne kose vidim gdje se Rowan uopće nalazi, ne ide mi.

Vjetar ne popušta. Čujem šuškanje lišća ispod džona čizmi dok mu se približavam. Jesen se približava, zapravo, već traje. Lišće je u raznim smeđim, crvenim i žutim tonovima, zahladilo je malo više nego inače. Dođem do njega i uđem u auto kao i on. Čim zatvori vrata, pogleda me u oči i nasmiješi se. Znam da idemo u šumu. Oduvijek se šetamo tamo, navika nam je, iako je šuma a Phoenixu rijetko.

Navika nam je šetati se kraj drveća, jedina glazba oko nas je blagi povjetarac, jedini zvuk je njegov i moj glas. Tada obično budemo najiskreniji i najotvoreniji jedno prema drugome i znamo da smo sami. Polagano se vozimo do najbliže šume, to je ujedino i ono gdje Louis ima 'vikendicu'. Tišina između nas je nepodnošljiva, umara i stvara nervozu kao i uvijek. Kod mene i njega postoji jedna čudna stvar, dugačka tišina govori da nešto nije uredu, samo ne znamo što.

"Dugo se nismo šetali, ha?" Kaže, trnci mi prođu niz tijelo, očekivala sam početak svađe ili goreg. "Ima vremena." Nasmiješim se i pogledam opet kroz prozor, blizu smo. "Harry kaže da se vas dvoje dobro slažete..." Tiho šapne sa malim tragom razočaranja u glasu, činjenica da sam s njim dobra se ne dopada ni njemu, a ni meni. Drago mi je što ga poznajem, ali nekako nije. On nenaviještava probleme, on jest problem.

Taj dečko vuče probleme sa sobom, kao magnet je za njih. "D-da." Kažem, pogledam ga, on je fokusiran na parkiranje automobila. Izađemo van i osjetim miris šume. Taj poseban miris drveta, lišća, prirode je predivan, najljepši na svijetu. Umiruje svaki napeti živac u mom tijelu, od glave do pete. Gledam prema visokom drveću ispred sebe, proteže se u daljinu. Osjetim toplu ruku kako uzima moju dok isprepliće prste s mojima.

"Idemo li?" Pogleda me sa smiješkom, kimnem i krenemo sve dublje u šumu koristeći se puteljkom namijenjenom tome. "Ovo mjesto mi se dosta sviđa." Kažem, okrenem se i vidim auto polako izlazi iz vida. "Uvijek to kažeš kada si u šumi." Rowan doda dok se i dalje držimo za ruke. U daljini, kroz krošnje drveća, vidim krov od vrlo poznate kuće - Louis. Nastavimo        hodati dok nam u potpunosti Louisova kuća ne bude vidljiva.