Time is Over ➵ h.s.

14. Chapter.

Iako sam mu dala do znanja da me nervira, on i dalje ne odustaje. "Helena!" Čujem kako me zove dok pokušava držati korak samnom, ne obazirem se na njega te hodam prema stolu na kojem se obično ja i Rowana nalazimo. Sjednem na svoje mjesto kada se Harry pojavi i sjedne na Rowanovo. "Makni se." Kažem mu, on se nasmiješi pogleda me zaigrano. "A što ako neću?" Upita, pogledam ga u oči dok uzimam gutljaj vode, držeći bocu sve jače i jače. "Odlazi." Još jednom dodam dok me on i dalje gleda u oči, pogledam prema hrani, te se okrenem da vidim ima li Rowana.

Ne, još nije stigao da me spasi iz ove situacije. "Zašto?" Pita me, zna da sada nisam i najveselija osoba. "Rekla sam ti." Zarežim kroz zube i pogledam prema redu za jelo da vidim ima li Rowana. I dalje ni traga ni glasa. Sada stvarno samo čekam da se Rowan pojavi. Već mi je iskreno dosta njega i njegovih fora, Harry je stvarno dosadan. Uzmem vilicu i krenem.se igrati hranom, dok je Harry ovdje, apetit mi sve više otpada.

"Nećeš me ni pogledati ha?"

"Šuti."

"Neću, nemožeš me zaustaviti i samo da znaš-"

"Da zna što?" Dignem pogleda s hrane i ugledam Rowana. U pravo vrijeme na pravom mjestu. "Ispit?" Pitam, Harry se pomakne na mjesto do njega dok Rowan zauzme svoje prekoputa mene. "100%." 

"Idemo ti se sad svi klanjati!" Harry sretno uzvikne dok gleda u Rowana. Rowan samo zakoluta očima i nastavi gledati u mene. "Harry. Odlazi." Još jednom kažem, naglašavajući njegovo ime koje me sada nevjerovatno iritira.

"Rowan..." Zacvilim, Rowan ga pogleda i odmahne glavom u znaku da ode. On se samo ustane i ostavi nas ja miru, Bogu hvala. Pogledam prema Rowanu sa osmijehom dok režem komadić odreska i uzimam zalogaj.   "Da ti samo znaš koliko te volim." Kažem s osmijehom. On me pogleda i namigne mi dok jede svoju večeru. Cijelo vrijeme smo proveli u tišini, on razmišljajući o nečemu svom, ja naravno o Harryu. Nevjerujem da je takav, i dalje mi je teško prihvatiti da je tako postupio, iskreno me čudi.

Pogledam prema stolu gdje Harry sjedi, s ekipom, Alexia, Louis, Zayn i neki dečko kojeg ne znam, ali poznat mi je. "Rowan..." Šapnem, on se trgne iz misli i pogleda me u oči. "Reci." Šapne nazad. "Da li bi ti izabrao njih ili... Mene?" Upitam dok me on gleda s osmijehom na licu, okrene se i ugleda zabavljenu skupinu. "Njih preko tebe?" Smije se i pogleda nazad u mene. "Tebe naravno... Nisu oni ona cura koju znam od djetinjstva." Doda i stavi svoju ruku na moju, jedna od  najljepših gesta kod njega, 100%. Pogledam prema veseloj skupini. "Ne trebaju ti oni." Istina, ne trebaju mi oni kad imam njega.

"Imam tebe, zar ne?"

"Uvijek... Znači... Niste se pomirili?" Upita dok ja krenem jesti, gladna sam, apetit mi se vratio čim je on otišao. Protresem glavom dok gledam prema tanjuru grizeći usnu. "Ide li ti se u kino? Čisto da se malo zabavimo." Šapne, pogledam ga u oči i kimnem. " Naravno... Tek je pola šest... Možemo u šest biti tamo." Dodam, nešto dobro u ovih par dana, napokon. Završim s jelom u tišini razmišljajući o osobi na drugom kraju sobe kako se smije okružen prijateljima i onima koji se samo prave da to jesu. Jedva čekam da odem na zrak, definitivno to, definitivno. Po cijeli dan sam zatvorena u sobi učeći, pisući, udišući ovaj zrak pun prašine u sebi.

A vani me čeka svježina, hladnoća i odmor. Odmor mi sada i najviše treba, predah od svega, predah od ovoga. Kada izađem iz ovoga fakulteta pravim se da nisam ni bila u njemu, da se ne moram odmah baciti na učenje čim se vratim nazad. "Odoh po novac... Doći ću po tebe." Kaže, a ja shvatim da gledam u njega cijelo vrijeme. Kimnem i ustanem se, ostavljajući pladanj na stolu i napuštajući prostoriju. Rowan je otišao drugim putem, barem mu ne moram objašnjavati zašto gledam u Harrya cijelo prokleto vrijeme. Uđem u svoja četiri zida i zatvorim vrata. Duboko udahnem i polako izdahnem dok otvaram ormar tražeći nešto za odjeniti. Uzmem nekakvu običnu crnu majicu i traperice, a obućem čizme.

Ogrnem se jaknom i stavim mobitel u džep traperica, kao i novac za ulaznicu i nešto za prigristi. Odjenem se što brže mogu i sjednem na krevet čekajući Rowana, nervozno gledajući ispred sebe. Što ako mi Harry pokuša nauditi, Rowan to neće dopustiti, zar ne? Naravno da neće dopustiti da nastradam, nikada nije i neće ni sada. Barem njemu mogu vjerovati, barem je on osoba na koju se mogu osloniti. Čujem kako se vrata tiho otvaraju dok netko tiho izgovara moje ime. Izađem van i ugledam Rowana kako me čeka sa osmijehom na licu, kao i uvijek. Nisam ga vidjela 10 minuta, ali ipak mi nedostaje, zagrlim ga i on mene.

"Što ćemo gledati?" Upitam dok se pustimo i krenemo prema izlazu iz fakulteta. "Što bude bilo." Doda dok izlazimo na hladan zrak. Dođemo kao i uvijek kod Tomovog auta, uvijek ga koristimo, ali zato smo se dogovorili da plaćamo gorivo s Tomom, da bude pošteno. Uđemo u unutra i vežemo se kao i uvijek te krenemo dok ja uporno razmišljam o osobi na koju trebam biti ljuta. Harry. Vjetar puše i raznosi malene i rijetke kapljice po staklu dok se približavamo gradu. "Što je htio Harry danas od tebe?" Njegov glas probija tišinu čineći me nervoznom.

"Ništa. Glupirao se kao i uvijek. Kreten." Kažem i pogledam kroz prozor, ne znam zašto, ali izbjegavam pogledati Rowana u oči. "Ne daj da te omota oko malog prsta." Šapne. "Okej." Dodam na to i ugledam parkiralište ispred sebe, očito ćemo se uparkirati tu i ići pješice do kina. Još čudnih razgovora, sjajno.

"Harry nije takav."   

"Helena. Harry je kreten uredu? Nakon svega što ti je rekao ti... Ti i dalje misliš pozitivno o njemu?"

"Kako ti znaš što je meni Harry rekao?"

"Ti ozbiljno misliš da on to čuva za sebe? Helena... Jučer se preko mobitela hvalio kako je spustio štrebericu prve klase na zemlju."

Raspad. Slom. Tuga. Razočaranje. Postoji li riječ za osjećaj koji sada osjećam? Morao je svima reći? Naravno da je morao, uvijek, ipak je on Harry jebeni Styles. A ne čovjek sa suosjećanjem. Njegove oči koje sam uvijek smatrala lijepim su samo otvor da se pogleda u njegovu dušu. Njegovu pokvarenu i crnu dušu. Nevjerujem da je to moga učinit, ipak smo mi...

Prijatelji.

Ne, nismo, taj pojam ne postoji između nas, više ne. Vjerovala sam mu, ne puno, ali jesam, pustila sam da mi bude prijatelj. Iako sam stroga što se toga tiče, i ne puštam druge osobe da mi budu prijatelji osim Rowana, njega jesam. I on me je javno osramotio. Pred svima, pred svakim, svi znaju kako sam glupa i jadna i svi vjerovatno vjeruju u to.

Vjerovatno da. Naravno da da. Ipak sam ja glupa štreberica prve klase. I dalje ne vjerujem, čak i Rowan zna, čak i on zna za sve. Vjerovatno zna kako sam ga obranila, ali Harry je u priču mogao dodati što god želi i praviti se da je istina. A kada bih proturiječila, ispalo bi da lažem i da skrivam istinu.

On može reći bilo što.

Bilo što.

Bilo što.

Toga me je strah, da će me ovo uništiti, do kraja,  i vjerovatno hoće. Sigurno da hoće. Sada mi je važno znati, što im je rekao i da li mu Rowan vjeruje.  

-------------------------------------------

-Ljudi laptop mi opet ide na popravak i evo što sam uspijela -.-   ↓

•Ljudi, pišem novu Horror/Paranormal/Romance priču - 'Asylum'. Jako bih bila zahvalna ako bi ste je pročitali i ostavili koji komentar i vote. ♥ ↓

-------------------------------------------

• Ispričavam se za sve pogreške! ↓ 

~ Nadam se da vam se sviđa, a ako da;

- <3VOTE&<3COMMENT& <3FOLLOW!