Time is Over ➵ h.s.

5. Chapter.

"Dobro si mu rekla." Čujem Rowana kako mi govori dok sjedi kraj mene u autobusu. "Znam..." Izmumljam, on mi poljubi obraz. "Hvala." Kažem sa smiješkom. Obožavam kad mi poljubi obraz, iskreno. Uvijek sam imala tu jednu posebnu vezu sa Rowanom, najvažniju vezu od svih. On mi je zaštitnik, i samo njemu vjerujem. Danas je teško naći nekoga, nekoga komu se vjeruje.

Zapamti, i vrag je nekada bio anđeo.

Rečenica koja mi šalje poruku. Ne možeš svima vjerovati. Moraš imati tu jednu osobu, tu jednu osobu koju voliš i kojoj govoriš svoje tajne. Tu jednu osobu za koju si spreman umrijeti i patiti... Ja imam tu osobu - Rowan. Sama se čudim koliko sam povezana s Rowanom, jako puno. On je jedina osoba koja me nije ignorirala, čak je to i Ashton vidio. Ashton je znao tko su moji lažni prijatelji čim ih je vidio, uvijek mi je govorio kako je on moj stariji brat i kako se on brine o meni.

Uvijek je govorio negativne stvari o njima, ali kada je upoznao Rowana. Ni jednu negativnu riječ nije rekao za njega, i dan danas, Ashton smatra Rowana svojim mlađim bratom. Toliko sam zahvalna Ashton... Toliko mu dugujem, kao i Rowanu. Obadvojica su dobre osobe, previše ljubazne i dobre za mene, nisam ih zaslužila. Još se sjećam mog i Rowanovog djetinjstva, za mene puno tuge. Imala sam dosta prijatelja, i onda, odjednom nitko nije želio čuti za mene osim Rowana.

On me je i dalje volio, kad je bio maturalni ples, on me je pozvao da idem s njim, nisam htjela, nisam znala kako da plešem i bilo me je sramota biti u haljini. Mrzila sam se. A on? On došao kod mene, proveli smo večer tako što smo ležali u krevetu i gledali moje, koji su bili i njegovi, najdraže filmove. Stvarno je zlatan. "Helena?" Melodični i ujedino duboki glas me izvuče iz misli, brzo trepnem i pogledam prema Rowanu. "Reci." Kažem sa smiješkom.

"Uhm... Pa... Ti si mi najbolja prijateljica i da znaš... Da te ono... Razumiješ... Volim... Onako... Prijateljski." Kada je rekao prijateljski, srce mi je stalo na trenutak. Osjetila sam bol u prsima, nemam pojma zašto. "I ja... T-tebe." Promumljam i nastavim gledati kroz prozor dok se autobus zaustavlja. Ustanem se i Rowan me uhvati za ruku, i ja njega, izgleda da ćemo se ubuduće često držati za ruke. "Evo nas."

Čujem kako kaže dok izlazimo van. Zrak je svjež, negdje je 20:00. Polako se šetamo do fakulteta koji je udaljen od nas par minuta hoda. Vjetar mi mrsi kosu, pogledam prema Rowanu, on gleda ispred sebe. "Rowan." Kažem, on me pogleda i automatski se nasmiješi. "Hvala ti što si tu... Što nisi otišao..." Šapnem i pogledam prema tlu dok ga čvršće držim za ruku.

"Nikada ne bih otišao... Kad ti kažem, ti si mi najbitnija osoba na svijetu." Govori mi i gleda me u oči. Privuče me u zagrljaj, kako ga volim, uvijek je na mojoj strani, uvijek. Ovaj put, uvijek, nije laž. Ne, nikada nije bila, njegova usta nikada nisu rekla laž, nikad. Zato mu i vjerujem, on će me štiti, kao što je i rekao, on će uvijek biti tu. Svugdje oko nas je mrak, crnilo, samo mjesec sjaji i daje malo svjetla. Na kraju staze vidimo fakultet i svjetla koja su dolazila iz soba.

Vidim poznati auto na parkiralištu - Harry. Srce mi stane na trenutak kao i moje noge, ali opet nastavim hodati. Pogledam opet prema Rowanu, i opet sam se osjećala sigurno. Najbolji je, puno boji od bilo koje ženskog prijatelja. Mi se zezamo, ne ljutimo se jedno na drugo, lijepo se zabavimo, često dobijem i njegov zagrljaj.

Ne znam zašto, ali trenutno se osjećam kao da mi je on najvažnija osoba u životu, zašto? Zato što je. Bio je dosta ljut, ali neće mi nauditi zar ne? Naravno da neće, ne smije. Nikada nisam prekršila pravila, ali doslovno nikada. Uvijek se držim propisa, zato što se tako držim sigurnom, a to mi je najvažnije, biti sigurna. Mislim da ću danas prekršiti jedno pravilo, prvi put, ali samo jedno pravilo. Samo jedno, jednom u životu, ne može mi naškoditi zar ne? Koje pravilo ću prekršiti je pitanje za koje samo ja znam odgovor.