Time is Over ➵ h.s.

22. Chapter.

"Možeš li mi opet objasniti što mi radimo ovdje?" Držim korak sa Rhydianom dok me vodi s mračnije ulice u još mračniju. Nasmiješi se i uhvati me za ruku dok ulice postaju toliko tamne da jedva vidim gdje hodam. "Zar mi ne vjeruješ?" Zakolutam očima, zna odgovor na pitanje, naravno da mu vjerujem, životom ako treba.

Primaknem se bliže njemu te gledam ispred sebe, čvrsto držeći njegovu ruku i ispreplićem naše prste. "Nije ti hladno?" Postavi mi pitanje čim mu malo jače stisnem ruku. "Nije." Šapnem. Dođemo do višlje drvene ograde i Rhydian me pogleda sa smiješkom, nakon čega pogleda prema ogradi. Ne. On ne misli valjda da moram preko nje, pa ni ne vidim što se nalazi na drugoj strani.

Nema šanse.

Tko zna gdje me idemo, a ovdje smo iza nečije kuće izgleda. Vidim krov, i prozore na drugom katu, ali sve ispod ipak ne. "Prvo ću ja pa ideš ti, u redu?" Prije nego što uspijem odgovoriti, skine crnu kožnu jaknu i dadne mi je. Stavi ruke na ogradu te se u par spretnih i brzih poteza nađe na drugoj strani. Čula sam kada su mu noge dotaknule tlo, pošto je skočio na tlo, zvuk nije bio baš i tih. "Rhydian?" Šapnem što tiše mogu. "Tvoj red."

Prebacim mu jaknu preko, a on ju uhvati i vjerovatno odjene. Moram biti spretna, još da se osramotim. "Što ako padnem?" Popnem se i sjednem na ravnu površinu ograde. Noge mi ne dotiču tlo, što me krajnje zabrivnjava, ali ne što se mogu polomiti. "Tu sam, uhvatit ću te, ne boj se." Na njegove riječi zatvorim oči i pustim se,  dočekam se na noge, umalo da padnem, ali umjesto da padnem na tlo, padnem mu u zagrljaj. "Preživjela si." Pogleda me u oči, te mi popravi kragnu jakne, koju se nisam sjetila skinuta da ne zapnem, ali bogu hvala nisam.

"Ovo je bilo... Riskantno." Pogledam iza njega i ugledam kuću normalne veličine, na dva kata, lijepi vrt i tako sama kuća. Netko je ovo uredno održavao. "Smijemo li mi biti ovdje?" Uhvatim ga za podlakticu, dok se približavamo kući. "Da, naravno."

"Jesi siguran?"

"Pošto je ovo moja kuća, siguran sam da možemo biti ovdje." Znači, on ima kuću ovdje, ali živi u sobici u fakultetu? Čudno. "Imaš kuću i živiš u onoj sobi? Stvarno?" Upitam dok se približavamo stražnjim vratima, on ih otključava, te pogleda prema meni. "Treba mi 30 minuta do fakulteta odavde, gorivo nije baš i najjeftinije... Zašto ne? A ovdje dolazim vikendom i pozovem frendove." 

Uđemo unutra i dočeka me vrlo uredan interijer. Lijevo od vrata je kuhinja, desno je dnevni boravak, vidim i ulazna vrata na drugoj strani prostorije. Donji kat je otvoren, nema nikakvih zidova koji bi razdvajali blagovaonicu, dnevni boravak i kuhinju. Samo u kutu vidim dva zida kako čine manju sobicu, to je vjerovato kupaonica. "Sjedni." Na njegove riječi odem i sjednem na kauč, on uzme hladnu Coca-Colu i  dvije čaše te ih stavi na stol i sjedne kraj mene.

Upali TV, stavi noge na stol, i pogleda prema meni, kao da zna da ga kanim nešto pitati. "Rhydian... Zašto... Zašto nismo ušli naprijed, na ulazna vrata?"

"Zato što," Pogleda iza sebe, na prozore, kroz koje bi se trebala vidjeti ulica, glavna ulica, a ne vrt i mala  uličica iz koje smo mi došli, nažalost se ne vidi, pošto su spuštene roletne. "Harry i njegovi retardirani prijatelji dolaze ovdje često, vide da sam kod kuće, dođu, napiju se i onda prespavaju ovdje posve pijani. Jessy se jednom popela na mene u dva ujutro, pričajući kao prokleti zombi. Ne želim da znaju da sam ovdje."  Zakoluta očima kao i ja, Jessy je noćna mora, a i upravu je, ne trebaju nam oni.

"Što je govorila?" Kažem i on me pogleda. Protrese glavom, pogledam ga duboko u oči. "Rhydian..." Šapnem,  natočim i njemu i sebi čašu gaziranog pića koje je donio. "Potjerao sam ju dolje u dnevni." Kaže čim mu dadnem čašu. Znači ona je bila u njegovoj sobi? Uzmem gutljaj i naslonim se kraj njega. Njegove noge su i dalje na stolu, ali dobro, čizme na njegovim nogama su vrlo čiste iako je vani sve blatnjavo od kiše. "Bio sam budan, pošto su oni bili dolje, mogli su nešto zapaliti ili što već... I odjednom se popela na mene, legla i govorila... čudne stvari."