Time is Over ➵ h.s.

21. Chapter.

"Ashton!" Mašem prema ekranu laptopa dok moj brat uzvraća gestu. "I? Kako se snalaziš?" Upita sa osmijehom na licu. Po pozadini vidim da je u dnevnom boravku. "Super, ocjene su super, sve je savršeno." Kažem, znajući da sam s tom rečenicom malo i slagala. Harry mi radi probleme već duže vrijeme bez prestanka, svaki dan novo iznenađenje.

"Ti?" Nasmije se kao i ja. Fali mi, nisam ga, dugo vidjela, već tri mjeseca. Jednostvano mi fali, ipak mi je brat i obitelj. "Fališ mi, kako učenj-"
Netko otvara vrata i mahom ih zatvara. Ashton to isto čuje kao i ja pošto i nije bilo baš tiho dok čekam da vidim tko će se prikazati ispred mene. Iako sjedim na krevetu, ne marim se ustati, taman sam legla i lijepo se namjestila.

Spustim laptop sa strane i okrenem ga tako da i Ashton vidi što se događa. Pogledam prema vratima kad odjednom me netko zagrli i poljubi obraz. Pogledam prema licu osobe i vidim ono poznato slatko lice koje mi uvijek uljepša dan. "Prošao sam ispit!" Vikne i opet mi poljubi obraz. "Stvarno?" Upitam i zagrlim ga, zaslužio je, učio je za taj ispit dan-noć. On kimne glavom te ga krenem poljubiti u obraz, ali on na sekundu pogleda prema laptopu na krevetu. "Obraz molim." Kažem, on me pogleda. "Što si re-" I onda se to dogodi. Moje usne dotaknu njegove na više od tri sekunde.

Jebeno dobar osjećaj.

"Znači, imaš dečka?" Ashton prekine sve što se upravo dogodilo.

Hvala Ashton.

"Hej, vidimo se navečer." Šapnem i zatvorim laptop te pogledam prema Rhydianu koji nervozno gleda u mene, posve isto kao što i ja u njega. Ovo je toliko čudno i... Jednostavno čudno. "Prošao sam ispit?" Kaže sa smiješkom praveći se da se ovo nije dogodilo. "Da... Sjajno."

"Idem ja sad... Pozdrav." Mahne mi i broz napusti prostoriju. Ovo je toliko neugodno, za ne povjerovati. Pogledam prema vratima kako se zatvaraju i uzimam mobitel te šaljem Rowanu poruku.

***

Otvaram vrata od Rowanove sobe o ulazim unutra, posve raspoložena za bilo što, mogla bih i skočiti iz aviona kak padobranac. Ovo je prvi put da sam poljubila nekoga i osjećala ovakvu povezanosti. Iako je toliko kratko trajalo da nisam ni stigla reagirati. Naravno... I onaj od Harrya mi je... Dobro došao... Ali ovo je drugačije. Ovdje me osoba ne mrzi i ne ogovara žešće svima iza leđa. "Tko je? Tko?" Rowan odmah kaže čim me je ugledao kako ulazim u sobu i zatvaram vrata. "Tko je što?" Čujem taj akcent i zakolutam očima.

"Harry, ne tiče te se." Izustim i zagrlim Rowana. Rowan je uzbuđen zbog ovoga, iskreno, on ovo čeka već dosta vremena. Sjednemo na krevet i ja ga pogledam sa smiješkom na licu. "Rhydian je, zar ne?" Rowan ispuca čim vidi osmijeh na mom licu, kao da osmijeh govori da je to bio on.
"Rhydian je što?" Harry opet upita dok polagano puši cigaretu i čita nekakvu knjigu.  
                                                    
"Nije tvoja briga Styles." Rowan zareži prema kovrčavom dečku koji spušta knjigu na noćni ormarić. "Kako da nije?" Usprostavi se, Rowan i ja ga pogledamo u isto vrijeme. Protresem glavom i opet pogledam prema Rowanu. "Rhydian i ja smo ovaj..."

"Ste što?" Rowan zacvili kao dijete za slatkišima. Iako zna, opet me tjera da mu kažem. Sigurno da kažem zbog Harrya, što i hoću, samo da mu prkosim. Harry je već radoznalo gleda prema nama, čekajući što ću reći.

"Rowan!" Vikne poznati glas, the osoba tamno plave kose uđe u sobu, te krene pričati dok zatvara vrata pokušavajući ne praviti buku. "Bio sam kod Helene, i- Bok." Ugleda me i spusti glas da bude normalne glasnoće,  dok pokušava sakriti nekakvu vrstu... Veselja?

"Bok." Šapnem sa istom tonom kao i on. Pokušavajući se praviti kao da se ništa nije dogodilo, kao da je ovo posve obično. A nekako i je obično, imamo osamnaest godina pobogu, a ne devet.