Time is Over ➵ h.s.

10. Chapter.

"Yo! Helena! Ovdje!" Čujem iza sebe. Pogledam prema plavokosom dečku kako me prijateljski gleda, kao i one večeri otkad smo se prvi put vidjeli. "Idemo na krov!" Niall vikne, a ja dotrčim do njega. Prođemo kroz kuću do stepenica koje vode na tavan. Popnemo se gore i kroz prozor na krov. Zrak je hladan i svjež, bilo je negdje dva, pola tri ujutro. Legnem na leđa i gledam u nebo, Niall isto, bio je kraj mene. Kako čudno zvuči, ležim na krovu.

"Divno, zar ne?" Upita i uzme gutljan piva. "Potpuno." Skroz sam očarana ovom ljepotom, zvijezde sjaje, a mjesec kao da je posebno velik ove noći. Vika i glazba se polako stišava nakon nekog vremena, ljudi se kupe i idu domovima ili fakultetima kao ja. Ja još ne idem, ne još, ovo je razljutilo Rowana, ali moram ga još više naljutiti. Kolika će to biti zabava kad dođem nazad, kada ga vidim onako zabrinutog i ljutog. Louis i Niall ostaju spavati ovdje, bilo bi lijepo kada bih i ja mogla, ali ako me ne bi bilo jednu cijelu noć...

Rowan bi pozvao FBI i vojsku da tragaju zamnom, kako paranoičan nekada zna biti. Do tri, da tri ujutro, to bi bilo savršeno, dovoljno da ga izludi. Bog zna zašto ovako razmišljam, ali da, cilj mi je naljutiti ga. Vjetar mi polagano okreće pramenove kose, osjećam miris drveta koji dolazi iz šume iza nas. Iako sam to već rekla, predivno je. Čujem kako se pale auti i ljudi odlaze dok glasna glazba svira iz njih.

Misli su mi posve odlutale, nebo je plavo, tamno plavo. Niall ima plave oči, i ja, i Rowan isto. Rowan ima najljepše oči od svih, definitivno, i lice, da najljepše lice ikad. Harry isto ima lijepe oči, da njegove oči su isto lijepe, kao i-. "Helena?" Niall me probudi iz ovog transa koji je trajao tko zna koliko dugo. "D-da?" Promucam i pogledam poprijeko. "I ja se nekada izgubim." Kaže i pogleda gore.

Čujem viku te se podignem laktovima da vidim, tko ili što upravo tjera dušu kroz usta koliko glasno govori, ili radije viče. Vidim kako Harry i ona cura ubrzano hodaju. "Opa." Niall kaže i podigne se laktovima kao i ja te ih promatra poput mene. "Baš to." Šapnem i pogledam kako on staje kao i ona, pričaju na sekundu, ali ona se trgne i krene hodati ispred njega do svog auta.

On je pokušava zaustaviti, ali ga ona ne sluša. Gdje su kokice i Coca-Cola kada ih trebam? Možda zvuči zlobno, ali ovo stvarno izgleda kao sapunica više klase. Pogledam prema Niallu, a on samo slegne ramenima i nastavi ih gledati kao i ja. "MRZIM TE, HARRY PROKLETI STYLES!" Vikne toliko glasno da su ptice s obližnjeg drveta odletjele. "Kako se ona zove?" Upitam, Niall krene tiho, pokušavajući biti što tiši da nas ne bi čuli, iako to po ovoj vici nije moguće.

"Alexia." Kaže pod dahom. "Ona je znači njegova cura?" Upitam ga. "Ili je barem bila." Dodam, ubrzo nakon čega vidim kako njezin auto nestaje u daljini. "Bila je, sve dok maloprije nije rekao da si ti- Bila je." Prekine se što mene natjera da dignem obrvu. Što je s tim mislio? Nije važno, valjda. "Idem pomoći Louisu." Kažem, ustanem se i uskočim nazad u kuću kroz prozor. "Evo i mene." Niall šapne i učini isto kao i ja.

Siđem niz stepenice i uzmem jednu crnu najlonsku vrećicu za smeće kao i Niall te krenemo bacati smeće u njih. "Hoćeš me moći odvesti do fakulteta?" Upitam Nialla. "Nemogu, spavam ovdje, a auta nemam." Počeše se iza glave. "Harry." Šapnem i istrčim van do Harrya koji stoji naslonjen na auto. "Harry, možeš li me... Odvesti do fakulteta?" Pitam, praveći se da nisam ništa vidjela o raskidu.

"Ne. Ne mogu. Zbog tebe sam u ovim jebenim problemima. Doviđenja." Šapne i sjedne u auto te ode. Gledam kako crveni mustang odlazi u daljini i osjetim kako mi vjetar polako diže pramenove kose. "Sranje." Kažem polako i pogledam prema kući iza mene. Znači. Rowan, zar ne? Riješenje? Da. On će uzeti auto od Toma i riješeno. Kao i svađa koja će uslijediti. Bolje je i to nego hodanje u tri ujutro po -5. Izvadim mobitel i odem unutra da se pozdravim s Louisom i Niallom.

"Dečki, vidimo se!"

"Ćao!" Viknu, a ja izađem opet van na svjež zrak. Vidim si dah na hladnom zraku dok tipkam šifru da nazovem Rowana. Čekam da se javi dok prebacujem na zvučnik. "Da?" Čujem iz slušalice pospani glas. "Možeš li doći po mene?" Pitam. "Gdje si? I otkud mi auto? Ostao je u Phoenixu." Odgovori pitanjem. Mrzim to.