Time is Over ➵ h.s.

6. Chapter.

Hodala sam kroz knjižnicu kada me je netko uhvatio za podlakticu u vukao među police sa raznim knjigama. Dignem pogled i vidim kovrčavu smeđu kosu, Harry. Idemo sve dalje do druge strane knjižnice koja je oduvijek prazna, samo ja i Rowan redovito zalazimo ovdje, tu je mir i pogodno za učenje. Odjednom stane i okrene se te me pogleda u oči. "Barem nisi kasnila." Kaže i prođe rukom kroz kosu. "Slušaj me pozorno. Večeras Rowan ide kod Toma na večeru, kao i uvijek htjeti će tebe pozvati. Reći ćeš ne, zato što ćeš večeras ići na zabavu samnom-" Još mi mozak procesira što je rekao kada me zadnja rečenica udari u glavu.

"Kakva zabava?!" Upitam glasno, on stavi prst na usne i pogleda me ozbiljno. "Oprosti." Šapnem. "Čula si. Riješio sam sve, samo reci ne Rowanu." Šapne. "Doći ću po tebe u šest. Budi spremna." Kaže i okrene se, ali stavim ruku na njegovo rame te on stane. "Nisi rekao kakvu zabavu." Kažem s ozbiljnim tonom. On se nasmiješi i zahihoće. "Nije važno." Šapne te me ostavi samu. Gdje će me odvesti? Rowan ne zna da idem s njim, ako mi nešto napravi... Gotova sam. Mogu li njemu vjerovati? Možda. Možda s ovim će me izbaviti iz ovih problema.

Znači, moram reći Rowanu ne što se tiče večere, ipak reći Tomu gdje sam i naći nešto lijepe odjeće za zabavu. Kakvi li će samo zabavi biti...? To me najviše zanima iako znam da će biti ludo i puno pijanih osoba. Izađem iz knjižnice, Harry je nestao, nema ga u blizini. Tom. Sada mi on treba, on i nitko drugi. Krenem lagano hodati kroz hodnike, Tom je često ovdje, ne zato što stalno uči kao ja i Rowan, nego zato što je jednostavno zaljubljen u knjige. Obadvoje volimo Edgara Allana Poea i Stephen Kinga, nekada smo čak zajedno išli kupovati knjige, i bilo nam ne prekrasno. Hod mi se ubrzava kada vidim Toma kako hoda prema meni, držeći knjigu s smeđim koricama u ruci i čitajući ju.

"Tom!" Zovnem, on podigne pogled prema meni te se nasmije dok zatvara knjigu, a ja hodam prema njemu. "Hej." Kaže, ja se nasmiješim i stanem ispred njega. "Moram te nešto zamoliti." Pogleda me znatiželjno dok stavlja ruke u džepove. "Pucaj." Ležerno odgovori. "Znam da će večeras biti večera kod tebe doma, i Rowan je pozvan, ali on će htjeti povesti mene." Tom polako diže jednu obrvu, zvuči čudno, znam i sama. "Ja neću moći doći... Harry me je pozvao na... Nekavu zabavu... Jako je važno... Molim te, ako te Rowan bude išta pitao reci mu da ne znaš ništa..." Šapnem, njegove se oču rašire. "Morala sam nekome reći, slučaju da mi se nešto dogodi..." Izmumljam, on se osmijehne i stavi ruke na moja ramena.

"Tvoja tajna je sigurna samnom..." Šapne s osmijehom i namigne mi. "Znači... Vidimo se." Kaže i ja kimnem te krenem hodati prema sobi od mog najboljeg prijatelja i mog neprijatelja. Neprijatelji smo, a idemo zajedno na zabave... Čudno. A zašto sam uopće pristala? Nije važno, dokle god me izbavi iz ovih problema i straha uredu je. Prolazin kroz hodnike posve zamišljena, zašto se ovo meni događa? Zato što je moja znatiželja bila očito hiperaktivna. "Helena..." Čujem kako me glas vuče iz misli, trgnem se i vidim da stojim ispred kantine, Rowan par koraka udaljen od mene. "Zemlja zove Helenu." Kaže i uđemo u kantinu, iako smo doručkovali, uvijek odemo na čaj poslije jela.

Postajemo pravi britanci, čaj sa mlijekom obožavamo, koji prije mjesec dana nismo mogli ni pogledati, a kamoli piti svaki dan. Nakon što smo uzeli šalice sa toplim čajem koji grije ruke sjednemo za stol i nastaje čudna tišina. "Jesi li našla knjigu koju si tražila?" Upita dok miješa čaj žličicom. "Jesam... Kako si?" Pitam, vjerovatno po peti put ovog jutra. "U čemu je problem?" Odgovori s pitanjem, iako izgleda grubo i ljuto, rekao je to s puno pažnje i brige u glasu. "Ako nešto nije uredu... Možeš meni reći." Nagne se malo prema meni, osiguravajući da smo samo mi slušali ovaj razgovor. "Umorna sam od učenja..." Šapnem.

"Da li bi htjela otići samnom kod Toma i tetke Joanne na večeru?" Upita, znala sam. Naravno, koga bi Rowan zvao umjesto mene? Nikoga. Iako mu se cure bacaju pred noge on će uvijek pitati mene. "Rado bih... Ali ostavila sam onaj esej iz njemačkog za danas." Uspijem se izvući, Rowan zna da jako ozbiljno shvaćam ovaj fakultet i da moram raditi na eseju. "Oh... Dobro... Ići ću sam, radije sam nego voditi nekoga od njih." Pogleda prema stolu gdje je bilo mnoštvo cura, gledajući i 'skenirajući' svako muško živo biće koje prođe kraj njih. Zakolutam očima i pogledam u svoju pola-praznu šalicu te opet u Rowana.