Time is Over ➵ h.s.

15. Chapter.

Uzmem mobitel u ruke i brišem kontakt s imenom 'Harry' te ga stavim na noćni ormarić. Deset je sati. Sjedim ovdje bez ičega za raditi, sve sam naučila, sve sam napravila i napisala, nema više što, nažalost. Ustanem se i odem do prozora i pogledam van, prvi dan bez kiše, zrak je ipak vlažan kao i tlo, a vjetar je suh...

Sjećam se od jutros kakvo je vrijeme, vrlo dobro, s obzirom da sam većinu vremam provela vani. Sjednem na krevet i zatvorim oči dok se pokrivam s toplom, debelom dekom koju sam dobila od bake Mae za put, žena kao da je znala da je ovdje vrijeme grozno i hladno. Iako mi se vrijeme ne dopada, ipak je lijepo živjeti na ovakvom mirnom i tihom mjestu. Ima prednosti kao čitanje knjiga s čajem dok vani pljušti i puše hladan vjetar.

***

Začujem nekakvi zvuk, kucanje. Otvorim oči i pogledam na sat, jedan. Kiša je prestala, vjetar se i dalje čuje dok se ja lijeno ustajem iz kreveta. Stavim noge u papuče, skinem deku sa sebe dok trljam oči i hodam prema vratima, osjećajući hladnoću parketa ispod mojih nogu. Zijevnem, okrenem ključ i stavim ruku na hladnu metalnu kvaku te je povučem dolje otvarajući vrata.

Vid mi je pomalo mutan kada ugledam plavokosog dečka sa smeđim očima ispred sebe. Osmijehne se kao i ja. "B-bok?" Izmucam, on kimne glavom i pogleda me u oči, uočim da nosi i putničku torbu. "Hej." Ležerno doda, stanem sa strane, ali on to krivo protumači i uđe unutra bez riječi. Krasno. "Harry mi je rekao da mogu prespavati ovdje?"

"M-molim." Kažem dok on sjeda na krevet i skida kožnu jaknu sa sebe i otkrije svoje ruke iscrtane crnom tintom, tetovaže. Kao kod Rowana, jedna ruka cijela, a druga ima samo par. "Kod njega je puno, ali rekao je da jedna cura koju zna, ima ovakvu veću sobu. Ti si Helena zar ne?" Zatvorim vrata i dođem do kreveta te sjednem kraj njega, on me pogleda sa smiješkom. "Jesam... Okej, ali samo večeras." Kažem kao iz topa.

Nisam sigurna da li sam rekla da zato što sam budala ili zato što mi se nevjerovatno sviđa. Pogreška, ovo je velika pogreška. Stranac, samnom u sobi, preko noći, velika pogreška. Namigne mi i otvori torbu, uzme nekakvu odjeću i ode do kupaonice dok ja žurno uzmem mobitel i nazovem Harrya, iako sam izbrisala kontakt, znam broj napamet.

"Harry?!" Viknem, ali se malo stišam, nema potrebe da se zna da pričam s njim. "Hej, je li Rhydian stigao?" Napokon mu saznajem i ime, Bogu hvala. "Da Harry. Rhydian je stigao. Sada mi reci tko je on i što radi ovdje!" Šapćem. Pogledam prema vratima koja su zatvorena, barem md ne čuje. "Moj prijatelj iz Holmes Chapela, znamo se odmalena, kao ti i Rowan."

"Dobro, zašto si ga ovdje poslao, ha?!"

"Kod nas je puno, Louis, Zayn i Jessy su zauzeli pod, ja svoj krevet i Rowan svoj."

"Samo večeras?"

"Samo večeras, sutra će dobiti svoju sobu."

Završim poziv bez odgovaranja na zadnju rečenicu, ili barem bez pozdrava. Mogu i ja biti bezobrazna... Ponekad. Rhydian izađe iz kupaonice odjeven u običnu bijelu pamučnu majicu i donji dio trenirke. "Znači imali ste zabavu?" Upitam, on sjedne na drugu stranu kreveta i legne kao i ja. "Ne zabava, radije druženje." Šapne. Tek sada shvaćam da ćemo spavati na istom krevetu, u isto vrijeme, bez ikakve barikade, sa strancem. Samo je Rowan spavao ovako samnom, ali netko kao... Rhydian, stranac, ne, nikada. Pogledam prema njemu, i on prema meni u isto vrijeme, čudno. "I ti si ovdje zato što...?'' Polako dižem glas sa šapćenja na normalni govor.

"Ubacio sam se... Oduvijek sam htio studirati ovdje, ali nije bilo mjesta, sada ima."

"Ubacio si se nakon dva mjeseca nastave?"

"Stari mi radi ovdje, direktor ili kako već." Po izboru riječi vidim da je osoba kao i Harry. A moram s njime provest jednu noć u istoj sobi. Sjajno. Ustanem se i sjednen za radni stol, raditi ću nešto bezveze, kada on zaspe leći ću na pod. Nema šanse da legnem spavati kraj osobe koju znam jedva pet minuta.