ŠESTO POGLAVLJE

23 2 0
                                    

6. novembar 2000. godina Kragujevac/Beograd

Nakon dva meseca odlazim kući kod majke. Nisam se čula sa njom otkako sam otišla u Beograd. Nisam znala kako da se ponašam kada mi otvori vrata, ako ih bude otvorila. Nisam znala kako da reagujem ako me poput pseta izbaci na ulicu.

Milion scenarija mi se vrtelo po glavi. Jedva sam čekala da stignem da odgonetnem "zagonetku", ali me je nešto i dalje jako pritiskalo u grudima, neki strah ili nešto tome slično.

Vozila sam se par sati do Kragujevca. Autobus je bio prepun ljudi, te se jedva moglo doći do mesta za sedenje. Stajala sam na sredini autobusa držeći se za metalnu šipku.

Kada smo stigli na stanicu, mogla sam da vidim dosta poznatih lica. Prijatelje, ljude iz komšiluka, koji su išli nekud, negde, kod nekog. Uzela sam prvi taksi na stanici i otišla u moje naselje. Posmatrala sam svoj stari kraj. Mesta na kojima sam provodila najviše vremena tokom detinjstva i onih tinejdžerskih dana. Prisetila sam se svih uspomena te sam u nekim momentima i pustila suzu. Mesto gde sam učila da vozim bicikl. Kafić u kom sam često išla sa majkom. Park gde su me brat i otac često vodili. Brojne uspomene, ali nekako izbledele. Ne znam ni sama da objasnim taj osećaj.

Izlazim iz kola, uputivši se ka zgradi. Koračala sam sporo, jer sam se plašila viđanja sa majkom. Ulazim u zgradu, zatim u lift i dolazim do mog stana. Potagnem za zvonom, a na vratima se pojavi mlada žena duge plave kose. Vidno besna jer sam joj prekinula neku obavezu, drsko me upita: "Šta ti treba pa uznemiravaš?", gledala sam je sa suzama. Znala sam da nisam promašila stan. Bio je to stan u kome sam odrasla. Pokušam da objasnim, ali ona izađe i poče da mi se dere, kako sam joj probudila dete, kako joj smetam u svakodnevnom miru i kako ne može da poveruje da ima toliko drskih i bezobraznih osoba na ovako malom svetu, pretivši mi policijom i zalupivši mi vrata pred nosom.

Ustipim pozadi i uputim se ka liftu. "Ado, dete!", pritrči ka meni starija komšinica. "Ne mogu rečima da objasnim koliko sam srećna što te vidim!", izgrlila me je kao da sam joj rod najrođeniji, kao da sam njeno dete. Osetila sam tu toplinu u zagrljaju koju skoro nisam okusila. Pogledala me je zbunjeno. "Šta ćeš ti ovde?", ja sam bila još više zbunjena. "Došla sam ko majke..", nisam ni uspela da dovršim rečenicu. "Zar ti nije rekla?", brecnula sam se. "Šta mi nije rekla?", zbunjeno sam je upitala. "Majka ti je u Švedskoj, dete. Otišla je isti dan kad i i ti.", samo sam se odmakla, zbunjeno. Tada je i ponovo počelo - senke i moj napad panike.

Žena se prestravila u tom momentu. Počela je da traži pomoć i ubrzo je par ljudi izašlo iz stana. Pritrčali su mi u pomoć, a ja sam sedela na zemlji dolazeći do vazduha. Ne sećam se šta se dalje dogodilo. Sećam se da su pozvali hitnu i sve ostalo je crna rupa. Sledeće čega se sećam jeste da me je muž komšinice zajedno sa njom vozio u Beograd. Išla sam "kući", i dalje u vidnom rasulu.

Sedela sam na zadnjem sedištu dok su njih dvoje zabrinuto vozili, s vremena na vreme bi se našalili sa mnom kako bi mi popravili raspoloženje, međutim, ništa nije pomoglo. Bila sam bezosećajna, nisam mogla nikakvu emociju da osetim. Odvezli su me kući, ispred kojih me je čekala Tamara, vidno uplašena.

Ulazim u kuću i sedam na trosed, dok me Tamara prati u stopu. Sela je na dvosed i gledala me sa nekim strahom u očima. Govorila sam joj da ne brine i da se opusti. Nakon toga sam i zaspala u dnevnoj, a kažu da sam čitavu noć bila u istom položaju, da su proveravali s vremena na vreme da li sam u redu.

7. novembar 2000. godina Beograd

Ujutru sam bila kao nova. Ustala sam iz kreveta i uputila se u najbližu prodavnicu kako bih kupila nešto da jedem, jer sam osećala neverovatnu glad u tom momentu.

Izlazim iz prodavnice sa kesama, uputivši se kući. Usput, naišla sam na ženu sede kose u dubokoj starosti, koja je polako išla u suprotnom smeru nego li ja. Zaustavila se pored mene i
celu me pogledala. "Zdravo, dete.", zaustavila sam se kada sam čula njen glas. "Ti si iz kuće Atanasovića, je l' tako?", pogledala sam je zbunjeno. "Molim?", pitala sam. "Ona kuća okružena drvećem, dvospratna.", klimnula sam glavom, shvativši da priča o kući u kojoj živimo. Našeg vlasnika nisam znala kao Atanasovića, već samo po imenu Novak. "Dimitrije je bio jako dobar čovek, nažalost, jako rano je ostao bez života. Bog nek' mu dušu prosti.", rekla je žena prekrstivši se. "Za Jelisavetu ne želim ni da pričam. Zlo! Kao da je jedva čekala da on umre da se uda za drugog!", gledala sam je zbunjeno. Pred očima su mi bili inicijali D.A. i J.A., setila sam se sveske. "Šta se dogodilo, Dimitriju?", pitala sam. "Poginuo je u ratu, bio je jako mlad čovek. Izuzetan doktor, pre svega. Svi su ga voleli.", pozvala me je na kafu da mi priča za njih.

Kada se udala za Dimitrija, Jelisaveta je imala svega šesnaest leta. Svadba je trajala tri dana, tog toplog leta 1935. godine. Celo mesto se veselilo, svaka kuća. Muzika je odjekivala najjače što je mogla, a i mladenci su bili radosni tom događaju, a celo mesto i dan danas tvrdi da su njih dvoje bili najlepši par, najmirniji i najsrećniji. Sledeće godine se Jelisaveta porodila i na svet donela ćerku - Danicu. Sreća nikada veća u kući, te se i u tu slavilo tri dana, ako ne i više.

Problemi među njima počinju 1938. godine. Dimitrije je sve više vremena provodio po terenima, s obzirom da je prethodne godine postao glavni medicinski tehničar u domu zdravlja. Jeli je bilo izuzetno drago, dolazili su lako do novca, unapređivali su kuću koju su kupili ranije te godine, te su nadogradili i sprat. Ipak, Dimitrije nije uspevao da rukuje tim novcem. Ubrzo je sav novac počeo da daje na kocku i alkohol po kafanama, ponekad se vraćajući kući bez prebijene pare. Jelisaveta je sve to trpela zbog deteta, ali ga je 1939. napustila, otišavši kod svojih roditelja sa detetom.

On je bio očajan, te je i zbog toga ubrzo stao ponovo na noge, a već sledeće godine su ponovo živeli svi kao srećna porodica. Dimitrije je uspeo da ostavi kocku, a sav novac su nastavili da ulažu u poljoprivredu i drugi sprat kuće.

Sve se ponovo srušilo naredne godine. Počeo je rat, svi su završili na ratištu, pa tako i Dimitrije. Kažu da je njegova supruga bila očajna, čekala ga je sve vreme da se vrati, živ i zdrav, a njega su vratili u sanduku 1944. godine.

Poginuo je. Jelisaveti je ceo svet bio srušen, kažu ljudi da je ubrzo pala u krevet, i u tešku depresiju iz koje su je jedva izvukli.

Danica je rasla, pomagajući majci u borbi sa unutrašnjim demonima. Imala je trinaest godina kada se njena majka iznenada preudala, otišavši u drugo mesto, ostavivši ćerki kuću i samostalan život.

"Ne znam ko joj je bio drugi muž..", izgovorala je starica povlačeći poslednji dim cigarete. "..znam da je bio nasilan prema njoj, da ju je često izbacivao na ulicu, da nije imala gde, a da ćerku nikada nije više ni pogledala. Ma nije ni htela da pokuša da stupi u kontakt s njom! Ma ološ bre!", izgovara je žena, dok joj se u očima videla mržnja prema Jelisaveti.

"Znate.. ja imam veliki problem u toj kući..", počela sam da pričam jer sam mislila da ću doći do bilo kakvog rešenja. Žena me je pažljivo slušala, iako sam mislila da će me oterati gde ne treba, nazvati me poremećenom personom i da me izbaci napolje. Ali ne - žena je samo spustila naočare i pažljivo me gledala dok sam lila gorke suze.

"To se i Danici dešavalo - identično.", rekla je. "Nas dve smo isto godište. Bile smo kućne prijateljice. Često mi se poveravala o događajima, da je viđala mrtvog oca u uniformi da šeta po kući u sred noći - a on mrtav već uveliko dvadeset godina.", skinula je naočare i prekrstila se triput. "Verujem da taj čovek nema mira.", rekla je.

"A šta se desilo sa Jelisavetom?", pitala sam radoznalo. Stala je pokraj prozora, držeći svoj štap. "Ne znam tačno, sine. Neki kažu da je bila bolesna, neki da ju je ovaj njen ubio, a neko da je sama sebi muke skratila. Imala je 35 godina kada je otišla na onaj svet. Ćerka joj ni grob ne zna.", rekla mi je. "A kako ja mogu da dospem u kontakt sa Danicom?", pitala sam dok sam uzimala kese i torbicu. "Ona radi u gradskoj biblioteci, daću ti adresu.", tada su mi se sve kockice sklopile.

NIKO ILI NEŠTOTempat cerita menjadi hidup. Temukan sekarang