Poruka iznenađenja - #3

Uvod

MARTA GRUBER

„Mislim da malo pretjerujemo, mama."

Gledam nas u ogledalo dok mi veže crvene niti na leđima koje su u istoj boji kao i uska haljina. Šminka, frizura sve je profesionalno urađeno, a i ova haljina je krojena po mojoj mjeri.

„Izgledaš savršeno."

Njezin umiljati glas s kojim nikada nije zagalamila ni na koga od nas troje, zaustavi tok misli koje su se vrzmale po glavi. U svakoj situaciji mama je nastojala ostati smirena, pokušala je i nas da nauči tome, ali mislim da nećemo moći ostati smireni sve dok ne prođemo kroz situacije koje će nas naučiti tome, koliko god da se trudim, nekada jednostavno ne mogu ostati tiha i mirna. Osmjehnem se široko, gledajući nas u ogledalo. Zahvalna Bogu što imam roditelje poput njih.

„Tata će ostati bez riječi kada te vidi."

Danas je Nikol rođendan. Ona je moja najbolja prijatelja, u budućnosti sam sigurna da će biti i kuma. Obećanje se mora ispuniti jer je dug, a mi smo jedna drugoj obećale još prije nekoliko godina unazad obostrano kumstvo. Često nam mame kažu da smo nastavile njihovu tradiciju u druženju, a onda se nadovežu i očevi koji potvrde da je naše prijateljstvo tradicionalno. Možda i jeste. Nikol je kćerka od Sofije i Teodora, a oni su mami i tati prijatelji od malih nogu.

Lijepo je znati da su imali čitav život nekoga, poput njih. Imati osobu koja će uvijek biti tu za tebe pravo je bogatstvo, znam po sebi i Nikol. Postoje događaji koje ne mogu da kažem roditeljima, a Hana je još mala da razumije određene stvari. Luka je brat koji bi razbio nos svakome tko me pogleda, a o tome da mu kažem kako sam tužna zbog dečka. Sigurna sam da bi vratio istom mjerom, čak i onda kada se sve odvija zbog mene takvim tokom.

„Jesam li ti nekada rekla da sam Bogu zahvalna što si mi baš ti mama?"

Okrenem se prema njoj te uzmem tople i nježne ruke u svoje. U očima joj se pojave iskre koje natjeraju da se nasmiješim. Privuče me sebi u zagrljaj pa smjestim bradu na njezino golo rame. Crna haljina do poda bez rukava je ocrtavala vitku figuru žene koja stoji ispred mene. Tri poroda joj nisu mogla ništa, čula sam nekoliko puta da joj je i tata isto govorio.

Kucanje na vratima prekine naš trenutak. Pogledam k njima pa vidim Luku kako stoji, skrštenih ruku u laktovima i gleda prema nama s osmjehom na licu.

„Žao mi je ako prekidam trenutak, ali tata vas zove."

Luka je preslika tate iz mlađih dana, identični su. Visok devetnaestogodišnji dečko s izrazito crnom kosom i očima tamnim poput noći, onih u kojima te uhvati jeza, pogotovo ako si sama. Nikol je jedina djevojka koja me nije molila da joj sredim brata. Rekla bih, jedino ona nema simpatije prema njemu zbog toga što ga zna dugi niz godina pa je njihov odnos zasnovan na iskrenom prijateljstvu.

„Stižemo."

Mama mu odgovori, a onda čujem zatvaranje vrata i osjetim hladnoću na rukama. Otiđe do ormarića gdje je držala parfeme pa s jednim dođe do mene, potom ga otvori. One milion, moj omiljeni. Nasmiješim se kada mi ga pruži.

„Hvala ti, mama."

Sitan poljubac ostavim na njezinom mekanom obrazu, a onda nekoliko puta špricnem parfem po sebi, zatim ga okrenem prema njoj i uradim identično što sam i na sebi. Odem do ormarića odakle ga je donijela, a kada se vratim, uzmem je za ruku i krenemo prema vratima.

„Volim trenutke u kojima me čuvaš za ruku. Osjećam kao da sam mala."

„Ti ćeš uvijek biti moja mala djevojčica."

Sretna sam. Jesam! Mislim da ne mogu biti sretnija jer imam nju za mamu, a ujedno i za najbolju prijateljicu. Većina mojih prijateljica sa svojim mamama ne može da uspostavi dobar kontakt jer njihove mame žele da djeca žive po njihovim pravilima, koja su bila nekada prije, ali ne i u sadašnjici. Nas dvoje imamo potpunu slobodu da donosimo odluke, uz određen oprez s njihove strane dok je sestra još pod njihovim potpunim nadzorom. Bili smo i nas dvoje dok nismo napunili osamnaest godina.

Tata, brat i sestra su sjedili u dnevnoj i čekali da se spustimo niz stepenice. Većina zajedničkih odlazaka iz kuće se odvijala na isti princip, uvijek smo nas dvije kasnile. Potpetice štikli su odzvanjale prostorijom te smo na takav način dobile poglede.

„Spremne ste?"

Okrene se tata prema nama, a onda vidim isti onaj pogled kakav često gledam upućen mami s njegove strane. Ljubav! Prava i iskrena ljubav. Rekla bih da se radi o zaljubljenosti, ali ona prođe. Ljubav ostaje. Godine su iza njih, što samim tim znači da je ljubav u pitanju.. ali tata mi je i kao maloj znao pričati da je zaljubljen u mamu, a da se i danas ista ta zaljubljenost osjeća između njih.

„Sine, hoćemo li ostati bez mame večeras?"

Luka rukom prođe kroz gustu kosu pa pokaže biserno, bijele zube i onda ustane uz riječi.

„Čuvati ćemo je."

„Ni tata neće ostati uskraćen za poglede."

Mama odgovori na njihovu šalu. Znamo svi da dođe najljepši muškarac na svijetu, mama će zauvijek ostati samo tatina, kao što će isto biti i s tatom. Ne postoji osoba koja ih može razdvojiti. Želim i ja takvu ljubav. Želim da me netko voli kao što oni vole jedno drugo čak i onda kada ostarimo.

„Ja ću ići svojim automobilom."

Brat izgovori pri tom gledajući u mene. Znam da je ovo poziv da idem s njim, na što mu se samo blago nasmiješim uz riječi.

„Ići ćemo nas troje jednim automobilom, a vas dvoje zajedno."

Pogledam u mamu koja mi se nasmijala, a onda u tatu koji je isto uradio. Hana dođe do mene pa smjesti svoju ruku u moju, toplina njezine, dječje kože mi ugrije kožu, ali i srce. Ljubav koju osjećam prema ovom biću pored sebe ne može se izmjeriti. Luka je već izašao iz kuće, ne sačekavši na nas dvije koje smo išle sasvim polako jer nisam mogla hodati brže zbog visokih potpetica.

„Luka je ostavio poklon u automobil?"

Obratim joj se, a onda dobijem pogled uz klimanje glavom i potvrdu riječima.

„Jeste onda kada si mu rekla."

Sretna je kada može izaći negdje sa mnom i Lukom pa iako to znači da će se vratiti ranije kući, kao što će biti slučaj i večeras, poslije rođendanske zabave, vratiti će se kući s mamom i tatom, a nas dvoje ćemo ostati s Norom do kraja zabave. Dogovor se mora održati.

„Hoće li dolaziti Tibor?"

Malo prije nego ćemo stići na željenu lokaciju gdje Nikol slavi rođendan, postavi mi pitanje na koje mu jasno odgovorim. Hana se nije miješala u naš razgovor cijelo vrijeme tokom vožnje, sjedila je iza mene i slušala muziku, a često svoj pogled usmjerila kroz prozor pa gledala šta se nalazi oko nje. Povremeno sam je nadgledala u retrovizoru, tako da ne vidi da je gledam, ali meni je bilo dovoljno da znam kako su stvari pod kontrolom.

„Zauzet je večeras. Mora raditi s ocem."

Odgovorim mu svjesna da ga neću vidjeti ni večeras, ali nedjelja je naš dan i ne može proći bez nas dvoje. To je naš ritual, bez obzira koliko se puta vidimo u tjednu, nedjelja je obavezna.

„Razumijem."

„Gledaj da te ne moram loviti po lokalu."

Njegov glasan smijeh siđe s usana pa dobijem pogled.

„Zašto bi iskvario nekoj od njih ako žele provesti malo vremena sa mnom?"

Uvijek, ali baš uvijek me provocira. Zna da ne volim što mijenja djevojke, ali koga briga šta Marta voli? Njemu je zanimljivo. Udarim ga po ramenu i tek tada primijetim da je još jedna nova košulja na njemu. Potpuno bijela košulja s kragnom i crne hlače će još više privući pogleda. Očima mu pokažem prema nazad i opomenem ga na takav način da je i Hana s nama. Mora paziti kako se izražava pred njom, nije prvi put da ga opominjem.