Poruka iznenađenja - #3

2. dio

MARTA GRUBER

San mi na oči nije dolazio, bez obzira što sam nekoliko puta promijenila stranu na kojoj sam ležala. Misleći da je to uzrok koji mi ne dozvoli da zaspem. Poslala sam nekoliko poruka na isti broj s kojeg sam dobila poruku zbog koje ne mogu zaspati, koja je pravi razlog nesanice. Nikome nisam rekla šta se dogodilo pa s obzirom na to, trudila sam se ostati ista kao što sam bila prije nego je stigla poruka pred drugima, ali kada sam sama, stignu me raznorazne misli. Uputila sam čak i nekoliko poziva na isti broj, ali dobila sam sekretaricu koja mi je jasno rekla da je broj nedostupan. Ponekad je znao stići negativan komentar na društvenoj mreži, ali ništa pretjerano. Večerašnja poruka mi je uzdrmala tlo pod nogama. Možda sam uzela previše ozbiljno poruku koju sam dobila, ali zanima me šta mi je osoba s druge strane željela reći s tim.

Luka! Da. Njemu ću reći što se dogodilo. Biti će mi lakše, a znam da će uraditi sve da me zaštiti ako bude potrebe za tim. Hoću li od njega dobiti koristan savjet ili će mi uputiti riječi s kojima će odagnati razne misli koje su se počele gomilati jedna na drugu, bez stanke za pauzu, a o prestanku da ne govorim. Svakim trenutkom bila sam sve više nervoznija i morala sam s nekim podijeliti. Ne mogu se boriti s ovim sama. Treba mi mišljenje druge strane. Nikol je večeras slavila rođendan, sigurno je umorna i sada spava pa joj ne treba dodatni pritisak s moje strane i buđenje.

Uzmem telefon pa pronađem njegov broj u imeniku i stavim na uho. Javi se, braco. Trebaš mi. Želim razgovarati s osobom koja će mi dati razumnu povratnu informaciju. Gužva plahtu dok čekam da se javi, a kada čujem njegov pospani glas s druge strane, shvatim da sam ga probudila. Žao mi je zbog toga.

„Halo..?"

„Moram razgovarati s tobom."

Kratko izgovorim, znajući da će shvatiti riječi ozbiljnije nego da sam pričala preko telefona. Čujem da zijeva.

„A ti si Marto.. gdje si?"

Na Marsu sam, Luka. Na Marsu. Gdje drugo mogu biti u ovo doba, ako sam došla s tobom kući?

„U sobi sam, Luka. Hitno je."

„Otključaj."

Tin. Tin. Tin.

Poziv prekinut. Znala sam da će doći kada ga pozovem, to je uvijek radio ako mu kažem da imam problem ili eventualno da želim razgovarati s njim, neovisno o tome koliko je sati u tom trenutku. Upalim lampu koja se nalazila odmah pored kreveta pa sjednem i naslonim glavu na zid, gledajući prema vratima. Nije mu dugo trebalo da izađe kroz vrata sobe koja je bila odmah do moje i uđe kod mene. Njegove ruke su se nalazile visoko u zraku kada je ušao u sobu, a onda ih spusti. Uvijek se proteže kada ustane iz kreveta iako je satima na treninzima jer valjda tako rade nogometaši. Treniraju iz dana u dan. Ne gledajući na to koji je dan.

„Jesi li dobro?"

Prve riječi koje čujem. Sjedne do mene. Gledajući me pažljivo kao da je proučavao svaku crtu na licu. Kako ću mu reći šta se dogodilo? Udahnem duboko i ispružim ruke pa ih stavim na savinuta koljena.

„Ne znam kako sam."

„Uradio ti je nešto Tibor? On te je povrijedio?"

Frkne brzo kao da je želio jedva čuti radi li se o njemu pa da mu očita nekoliko lekcija ili možda meni da ne trebam biti s njim ako me je povrijedio? Ne radi se o dečku s kojim sam u vezi već više od godinu dana. Radi se o nečemu drugo. Za mene nepoznato.

„S nama je sve u redu, ali.."

Uzme me za ruku pa nam fokusira poglede.

„Šta ali? Nemoj me držati u neizvjesnosti, tek sam se probudio."