Poruka iznenađenja - #3

3. dio

MARTA GRUBER

Dečko srednjeg rasta, smeđe kose i očiju boje neba, naslonjen na svoj automobil, čeka da dođem do njega. Gornji dio tijela pokriva pamučna majica u bijeloj boji, koja se idealno slaže uz plave farmerke. Ubrzam korak da bih prije došla do njega, a onda osjetim čvrst zagrljaj oko tijela. Osim što mi je pružao fizičku toplinu, još više se radilo o srcu koje se ugrijalo, a danima mu je bilo hladno jer ga nije vidjelo.

„Nedostajala si mi."

Preduhitri me i izgovori brže. Odmaknem se tek toliko da ga pogledam u oči, ali da ostanem u njegovim rukama. Fokusira nam poglede i pokloni osmijeh ispod punašnih usana.

„Sada smo zajedno."

Slegnem ramenima iako sam htjela reći da nisam uzrok našeg ne viđanja, ipak sam se odlučila za opciju koja neće prouzrokovati raspravu. Razvučem usne u osmijeh kada osjetim poljubac na tjemenu, a onda me uzme za ruku i povede ka mojim vratima. Još jedan razlog zbog kojeg sam zaljubljena u njega. Muškarac koji ima manire i ne stidi se biti džentlemen u surovom svijetu gdje su takvi najčešće ismijavani, a oni.. grubijani na dobrom glasu.

„Lijepo je vidjeti te pored mene."

Odmjeri me, ali onda vrati pogled na oči pa ga ubrzo spusti na usne. Nikada nije htio da me poljubi blizu kuće jer ne želi da nas netko od mojih vidi. Pazi na svaki detalj. Još uvijek se nije direktno upoznao s mojim roditeljima. Nisam ni ja s njegovim. Možda je rano, biti će vremena i za to. Luka ga poznaje, što mi je sasvim dovoljno.

„Gdje ćemo ići danas?"

Postavim pitanje kako bi se razgovor nastavio jer ako ga nastavim promatrati i fokusirati pogled na dijelove tijela koje prouzrokuju vrelinu u organizmu. Nećemo stići daleko. Čekala sam njegov odgovor, s jasnim pogledom da ne razmišlja o pitanju nego o tome kako jedva čeka da ostanemo sami. Nije da ne razmišljamo o istom, ali biti će vremena i za to poslije izlaska.

Veza u kojoj odlučuje samo muškarac, za mene nikada nije bila prava veza. Željela sam da se i mene pita, željela sam donositi odluke, a ne poslušno klimati glavom na svaku izgovorenu riječ. Tibor me je poštovao i dozvolio da učestvujem u donošenju odluka pa sam zbog toga već imala smišljenu ideju gdje želim provesti današnji dan.

Drugu ruku stavim preko njegove koja je čuvala moju i potražim pogled koji je u sebi nosio nježnost, strast i ljubav. Sve ono što mi je trebalo. Možda danas ne želim razgovarati o poruci koju sam dobila sinoć, ali kada budem željela znam da će biti uz mene i imati ću podršku koja će sa sobom donijeti sigurnost. Nakon razgovora s Lukom, osjećam se lakše, čak nisam ni mislila na poruku u intenzitetu kao što sam radila nakon što je stigla.

„Možemo otići u kino. Danas će se emitirati, After."

„Tebi jedan od omiljenih filmova."

Na trenutke mi dodirne obraz, ali onda se okrene prema naprijed i upali automobil uz nastavak razgovora. U trenutcima mi je izgledao smiješno kada je pogledao prema mojoj kući. Znam da ne želi ugledati mog tatu u trenutku kada me dodiruje iako dodir na obrazu neće prouzrokovati vađenje pištolja iz džepa i smjer prema njemu.

„Ići ćemo gdje želiš, malena."

Drži me za ruku i gleda ispred sebe. Nedjeljni dan nije donosio mnogo buke, a ni gužve u prometu, većinom su obitelji skupe pa provode zajedničko vrijeme u kući ili koriste lijepo vrijeme za šetnju s prijateljima i njima dragim osobama. Kada sam bila mlađa, nisam voljela gužve, ali vremenom sam se navikla pa mi ne predstavljaju nikakav problem, čak nekada uživam ako nas ima više u društvu.

„Kako je bilo na rođendanu?"

Podragam ga po ruci i naslonim glavu na njegovo rame, a ubrzo se zavučem u zagrljaj kada prebaci ruku preko mene. Nastavio je da vozi, bez smetnje. Svaki put se vozimo na sličan način. Ne mogu zamisliti da sam pored njega, a da ne mogu ga čuvati za ruku ili zagrliti. S postavljenim pitanjem, vrati me na dospjelu poruku, ali odgovorim ne spominjući je.

„Nikol je bila sretna i to mi je izuzetno važno."

„Imati tebe u životu, ne može donijeti ništa drugo nego sreću."

Osmijeh se pojavi na usnama iako nisam radila na tome. Lijepo je znati da radiš nešto dobro u životu. Koristim svaku priliku da barem pokušam usrećiti osobu do koje mi je stalo, a i one koje ne znam. Svima ću rado pomoći i nikada neću tražiti da mi uzvrate jer ne smatram da sam nekome pomogla, ako od njega tražim protuuslugu.

„Sretna sam što imam tebe."

Nakon neprekidnog smješkanja, odlučim razbiti tišinu i podignem pogled ka njegovom licu. Jedva čekam da stignemo pa da ga mogu grliti do besvijesti. Razlog zbog kojeg mi nije isto sada i kada stignemo je taj što ne smatram pravim zagrljajem kada se grli s jednom rukom. Volim da me privuče na prsa i zagrli s obadvije ruke kao da me ne da nikome. Uživam u tome.

„Tko je sretniji od nas dvoje?"

Ispravim se u sjedeći položaj pa savijem ruke u laktovima i pogledam ga ispod obrva, što izvuče osmijeh na usnama. Volim kada se smije jer je tada najljepši. Sreća daje poseban sjaj svakoj osobi i svi su ljepši kada su sretniji.

„Ja."

Pobunim se kao mala djevojčica koja želi da bude po njenom, a on parkira automobil i slegne ramenima pa blago podigne ruke, tek toliko koliko mu je krov automobila dozvolio, u znak predaje.

„Bunio bih se jer nisi u pravu, ali znam da ću ti popustiti kada se naljutiš."

Zna kako treba sa mnom pa smo zbog toga uspjeli izdržati godinu dana u vezi. Bilo je problema na početku, nismo se razumjeli, imamo različite poglede na život, ali nakon svih svađa i rasprava. Shvatili smo da je imati jedno drugo važnije od rasprava pa smo zbog toga svađe sveli na minimalnu razinu. Treba poštovati različito mišljenje, ali ostati pri svom ako smatraš da si u pravu.

Namigne i pozove me u zagrljaj, što rado prihvatim i zavučem se između njegovog ramena i brade, usne prislanjajući na vrat, a onda dobijem stisak za ruku uz riječi s kojima me opomene i jasno dadne na znanje da ćemo ići u kino.

„Želiš ići pogledati film."

Odmaknem se tek toliko da ga pogledam u oči i osjetim blizinu koja natjera trnce da se počnu prožimati tijelom. Uđemo u kino, kupimo karte i kokice pa odemo pogledati film. Očekivala sam da će biti manje ljudi, ali moja očekivanja se nisu ostvarila. Kino je krcato. Svjetla se ugase, a film počne da se emitira.

Često smo znali prekinuti scenu na filmu jer smo emitirali svoju dodirujući usne jedno drugom. Njegova ruka bila je cijelo vrijeme prebačena preko mojih ramena dok je drugom čuvao moju, ispreplićući nam prste. Kada se film završio, svjetla se ponovno upale, a mi pohrlimo ka izlazu jer Tibor nije osoba koja se voli gurati s drugim ljudima.

„Muškarci su glupani koji žele ispasti frajeri u društvu pa ponize djevojku."

Izgovorim pri izlasku iz kina, čuvajući ga za ruku, jasno pokazujući svima da je moj te da ga druge djevojke ne trebaju gledati. Ne smiju ga gledati jer ne želim izgubiti svog dečka zbog druge djevojke. Možda ima boljih, ali ako se dovoljno potrudim da ga sačuvam za sebe. Biti će moj.

„Nisu svi isti."

Odgovori mi, buneći se na moje riječi. Istina je da nisu isti, ali većina želi biti frajer u društvu, a što će ispasti kreten pred djevojkom, za to ih nije niti briga. Gledaju kako da se podignu u društvu. Ne znajući da se tako spuštaju.

„Da li bi ti izgubio djevojku zbog društva?"

„Nikada ne bih dozvolio sebi da izgubim djevojku ni zbog društva, ni zbog nekoga drugoga. Samo nas dvoje imamo pravo da donesemo odluku, možemo li uspjeti zajedno ili ne možemo."

Držala sam ga sve jače za ruku, pokazujući mu da se slažem s njegovim riječima.

„Kako neka osoba može znati, ide li nama u vezi ili ne ide?"

Složiti ću se s njim. Nitko osim osoba koje su u vezi ne može znati, ide li njima ili ne ide. Trebaju li odustati od veze i prekinuti ili se potruditi još više da uspiju. Uvijek ću izabrati drugu opciju jer ću ući u vezu samo s osobom do koje mi je stalo, a kada mi je stalo, podrazumijeva da ću se potruditi. Možda ću promijeniti određene stvari ako shvatim da sam pogriješila, ali nikada neću dozvoliti nekome da me promijeni.