Poruka iznenađenja - #3

9. dio

MARTA GRUBER

„Pogledaj kako je lijep.."

Komentira Matiju dok ih gledamo kako trče po stadionu i bore se da zadrže loptu za sebe, kako bi mogli dati gol. Tribine su pune, došli su bodriti i gledati igrače za koje navijaju. Grupica djevojaka kao da nije primijetila moje prisustvo, uzvikivale su njegovo ime.

„Luka! Luka!"

„Bravo, Luka."

„Osim što je dobar nogometaš, dobar je kao dobar dan."

Ima nekoliko i uzdaha za njim, na što se samo nasmiješim. Šta drugo mogu nego da se nasmijem i nastavim gledati brata kako igra? Nikol je komentirala Matiju i kao da ih nije zanimala utakmica nego dečki s terena. Luka me je učio šta znači koji potez, ali nikada nisam naučila razliku između kornere i auta ili kako se profesionalno kaže, nije mi ni bitno.

„Jaoo, Marta."

Stavi dlanove na usta kada dobijemo pogled usmjeren ka tribinama od Matije. Dobra sam s njim preko Luke, ali ništa posebno. Nisam se nikada ni potrudila da mu budem bliže ili slično. Uvijek mi je bio u mislima samo Tibor i naša veza. Zbog toga ne želim uraditi ništa što će narušiti naš odnos i dovesti do toga da prekinemo ili da čak uzdrmamo naš odnos.

„Zdravo. Jesi li ti Lukina sestra?"

Pogledam u lijevu stranu kada osjetim dodir na ramenu i u tom trenutku čujem rečenicu. Djevojka plave kose i istih takvih očiju, za nekoliko centimetara niža od mene, gleda me s dozom znatiželje. Nasmiješim joj se. Tko je ona i zbog čega je došla do mene? Krajem oka pogledam u djevojke iznad mene, da vidim je li neka od onih što su ga komentirale i kada vidim da nije, vratim pogled na osobu ispred sebe s riječima.

„Da. Sestra sam mu, a tko si ti?"

„Pa.."

Počne zamuckivati, očima praveći krug po terenu da bi vidjela, pretpostavljam, a onda vrati pažnju na mene s rečenicom.

„Ne znam mogu li reći da sam njegov fan, ali pratim ga godinama i najdraži mi je iz ovog kluba."

Još jedna u nizu djevojaka koja ga želi. Pomislim u sebi, ali na njezine riječi samo klimnem glavom i pogledam prema terenu kada čujem da je dao gol. Njegov pogled je usmjeren ka meni. Sigurna sam da gleda u mene, a onda podignem ruke u zrak.

„Bravo!"

Isto uradi i djevojka do mene, a kada utakmica počne teći dalje. Njezino pitanje mi odzvoni u ušima.

„Mogu li te zamoliti da nas upoznaš..?"

Ne možeš.

Htjela sam reći, ali ostanem suzdržana.

„Značilo bi mi mnogo."

Klimnem glavom u znak potvrdnog odgovora.

„Razgovarati ću s njim o tome."

Odgovorim s nadom da će me popustiti i otići, ali na moje razočarenje ostane pored mene. Gurkanje od strane Nikol nije prestajalo. Zanimalo ju je šta djevojka želi i meni je dok nisam čula da je još jedna od onih koje sline za mojim bratom.

„Molim te."

Ne želim joj obećati da ću ih upoznati jer možda Luka ne bude htio i onda će ispasti da lažem. Laži ne podnosim. Ne znam zbog čega se ljudi odlučuju na taj korak, kada se istina sazna kad-tad. Uvijek sam za istinu, koliko god bolova da donosi, ali uvijek će boljeti manje od laži. Roditelji su me naučili da se lagati ne smije pa od tada nosim prezir prema lažima i osobama koje lažu.