Poruka iznenađenja - #3

13. dio

MARTA GRUBER

„Ne udaješ se, Marto. Čemu tolika nervoza?"

Jedno vrijeme me je zezao, a kada se približilo pola sata do Tiborovog dolaska i nakon što je trema počela vladati mojim tijelom. Njegove riječi zezancije više nisu bile. Pokušavao me je utješiti. Ako se sada osjećam ovako, kako ću se osjećati kada budem trebala ići njegovoj kući i upoznati njegove roditelje?

Stalo mi je da ga moji roditelje prihvate i da sve prođe u najboljem redu, ali hoće li se tako dogoditi? Udahnem duboko, nekoliko puta, moram se smiriti. Mama je dovršavala stvari u kuhinji, zajedno s tatom. Hana i Luka su sa mnom. Zvono. Nisam bila spremna na ovaj korak, a kako je njemu? Kako se Tibor osjeća? Čuli smo se i rekao je da ima blagu tremu, ali ništa pretjerano.

„Otvori mu vrata."

Mama mi se obrati i u tom trenutku su odjednom svi bili u dnevnoj, osim mene koja sam išla prema vratima da ga pustim u kuću, ali prije toga. Pogledam se u ogledalo i popravim rozu košulju koju imam na sebi. Otključam vrata i vidim Tibora kako viri iza poklona. Nije se vidio od stvari koje je donio. Pustim ga u kuću i kratko ga zagrlim, a onda mu pokažem prema dnevnoj no prije toga mi pokloni buket ruža. Samo se osmjehnem, netko bi rekao kiselo, a ja ću reći da će mi srce iskočiti iz grudnog koša.

„Dobro večer."

Pozdravi se, a mamine oči završe čvrsto fokusirane na njegovim. Sreli su se negdje? Možda ga je prepoznala. Uzvratili su pozdrav, a onda je Tibor podijelio poklone. Tata je dobio vrećicu u kojoj se nalazi alkohol, pretpostavljam jer su takve vrećicu predviđene za alkohol. Mama je dobila bombonjeru i cvijeće, Hana bombonjeru, a Luka vrećicu predviđenu za piće.

„Dobro nam došao."

„Tibor Antanasijević."

Prvo pruži ruku tati kako bi se upoznali, a onda mami i Hani. S Lukom se već upoznao tako da nije bilo potrebe za tim iako ga je Luka nastavljao gledati ispod oka. Ne odgovara mu njegovo društvo u određenim trenutcima, a onda ipak pronađu zajedničku temu pa se mogu družiti i tako u nedogled.

Tata mu se rukom pokaže prema kuhinji pa krenu zajedno prema unutrašnjosti. Mama je ostala u istom mjestu, izgleda da nije zamišljala Tibora u ovom obliku. Razgovarati ćemo kasnije o svemu kada ode kući. Bitno je da mu pruže priliku i da ga upoznaju. Smjeste se za stol, a Hana i ja ostanemo stajati kako bi im nasule odgovarajuća pića u čaše. Kada završim, sjednem pored Tibora i počnem osjećati trnce da kolaju kroz utrobu.

„Čime se baviš, Tibore?"

Znali smo da će dobiti niz pitanja kada dođe kod mene, isto da je otišao na pilograf, vjerojatno je spremio odgovore. Tati sam sve odgovorila, tokom godine dana, ali htio je čuti od njega.

„Radim u porodičnoj firmi."

Gledala sam povremeno u tatu pa u Tibora, a onda u mamu koja je gledala Tibora bez skidanja pogleda s njega. Hana i Luka su sjedili na pročeljima. Mama preko puta mene, a tata preko puta Tibora.

„Porodičnoj? Naslijedili ste firmu?"

„Ne. To je firma od mog oca. On je direktor i osnivač."

Kako je Tiborov glas jasan i nema mucanja? Hrabar je.

„Tko ti je otac?"

„Maksim Antanasijević."

Tibor se osmjehne pri izgovaranju njegovog imena. Znam koliko mu znači otac i sve što je činio za njega tokom života. Mogu sa sigurnošću reći da je otac glavni dio njegovog života i da ga najviše voli. Razumijem. Nikada nisam ni tražila da me voli više od svojih roditelja jer smatram da je nemoguće. Isto kako ne želim da netko utječe na moj odnos s roditeljima, isto tako ne želim ni da ja budem uzrok problema između njega i njegovih roditelja.

Mukotrpnu tišinu prekine mama, postavljajući pitanje. Znaju li se moji s njegovim roditeljima? Pogledam u Luku, a on nijemo slegne ramenima i nastavi pratiti tok dešavanja predviđenih za večeras.

„A tko ti je majka?"

„Minela Antanasijević."

Tata se nakašlje i dadne znak mami da je vrijeme za večeru. Hana ustane zajedno s mamom, a kada krenem ustati. Riječi mog oca me zaustave.

„Mogu i bez tebe. Sjedi s nama."

Pomjerim glavu gore pa dole te se osmjehnem, kratko. Tibor ispod stola uzme moju ruku te prstima pređe preko nje, u znak ohrabrivanja. Nisam ga mogla pogledati i pokloniti mu osmijeh, ali sam mu uzvratila stiskom za ruku.

„Dugo si s mojom kćerkom."

Izjavi tata, a Tibor bez ustručavanja počne razgovarati o nama dvoje.

„Jesam. Volim Vašu kćerku i nastojim je učiniti sretnom."

Sigurna sam da se Luki želudac okrenuo i da je dobio poriv da povrati jer su za njega iskazi emocija pred drugim osobama, kako bi on rekao, papučarski. Za mene je suprotno tome, lijepo je čuti da se ne stidi priznati koliko voli svoju djevojku. Tata klimne glavom pa ga nastavi gledati.

„Nastojiš, ali uspijevaš li?"

„Najbolje da pitate nju."

Tibor kratko i pomalo hladno izgovori te pogleda u mene, koja mu se isto tako kratko nasmiješim. Mama i Hana su servirale hranu, zajedno s posuđem koje je potrebno, a kada smo trebali početi večerati. Tata mu se još jednom obrati.

„Kakvi su tvoji ciljevi za budućnost?"

„Otvaram svoj ogranak firme za početak, nadam se da će ići u pozitivnom smjeru te da ću poslije toga, proširiti se još više. Znajući da sam sin jedinac, očeva firma će također ostati meni. Ako razgovaramo o profesionalnom planu."

Nekoliko trenutaka tišine dok Tibor dolazi do zraka, a onda nastavlja svoj govor.

„Nastojim stvoriti obitelj s Vašom kćerkom, kada za to dođe vrijeme. Za mene materijalne stvari ne mogu kupiti sreću niti pružiti određeno zadovoljstvo."

„Da. Obitelj je jedino što vrijedi u životu."

Tata se složi s njim, ali tako zvuči samo na nekoliko trenutaka. Sljedeća rečenica dovede do toga da se Tibor zamisli na trenutke. Snalazi se odlično. Bolje nego što sam mislila iako je izrešetan pitanjima.

„Zašto moja kćerka, pored ostalih djevojaka?"

Tiborov pogled završi na očima mog tate s jasnim rečenicama.

„Marta je nešto posebno što mi se dogodilo u životu. Ona je prije svega moja najbolja prijateljica potom djevojka. Druge djevojke me ne zanimaju niti gledam kakve su, ona to zna."

Posljednji dio rečenice i pogled k meni, a onda ga vrati ispred sebe pa nastavi.

„Želim biti osoba na koju će se moći osloniti u svakom trenutku, znajući da neće ni kroz kakve probleme prolaziti sama."

„Pitao sam, zašto ona, a ne šta ti želiš?"

Tenzije su postajale svakim trenutkom sve veće. Pokušavala sam udahnuti nekoliko puta duboko da bih se smirila, a isto tako da oni ne vide kako dišem.

„Zato što je volim. Posebna je."

„Možemo preći na večeru. Dobar tek."

Ispod oka sam gledala u tatu koji je vadio hranu u svoj tanjur. Zašto ne mogu pročitati na njegovom licu kako se osjeća? Je li zadovoljan Tiborom? Hoće li biti riječi kako ne trebam biti s njim jer zaslužujem nekoga boljeg kao što to često radi Luka..? Sve dok sam sretna s njim i dok je on sretan sa mnom, želim da trajemo. Ne želim da se završi naša veza zbog druge osobe iako možda znači da je ta druga osoba netko iz moje obitelji ili netko iz njegove obitelji.

Možda tišinu koja se prožima po kuhinji, cijenim više nego bilo koju riječ od danas. Sretnija sam dok šutimo nego kada pričamo jer razgovor vodi ka tome da se tenzije podignu i da nastane konflikt. Luka jede i ne gleda ni prema kome, Hana isto. Mamin pogled sam uhvatila nekoliko puta usmjeren prema Tiboru. Tata u tišini jede i nekada pogleda u mamu. Oni će kasnije razgovarati i donijeti svoje mišljenje, zajedničko mišljenje.

Ako se tati ne svidi. Neće se svidjeti ni mami.

Ako se mami ne svidi. Neće se svidjeti ni tati.

Mora se svidjeti obadvoma da bi dobio pozitivno mišljenje. U suprotnom, ne svidi li se nekome od njih dvoje, neće dobiti još jednu priliku.