Poruka iznenađenja - #3

8. dio

MARTA GRUBER

„Mogu li nešto da te pitam, Luka?"

Gledam u zvijezde dok sjedim s njim na terasi velikog balkona. Večeras nam se nije izlazilo u grad. Sutra ima utakmicu i želi odmoriti. Želim mu biti podrška pa sam ostala kod kuće.. osmjehnem se. Danas sam čitav dan bila vani s Nikol pa nisam željela izaći večeras. Ne bi bilo fer prema roditeljima da sam cijeli dan i cijelu noć izvan kuće.

Luka je pogledom lovio određenu zvijezdu, tako izgleda. Kao da želi pronaći zvijezdu koja je njegova.. ili možda za neku njegovu djevojku? Zašto se on nikada ne smiri? Ako osjeti kako je lijepo biti s jednom osobom i barem djelomično se prepusti ljubavi koja će ga voditi. Znati će da više ne treba mijenjati djevojke nego ostati samo s jednom. Pravom.

„Ona zvijezda si ti."

Pokaže prstom k nebu, a svoj pogled odmah usmjerim prema određenoj zvijezdi na koju mi je pokazivao. Razmišljala sam o tome da možda traži zvijezdu za djevojku, a onda je ushićeno povikao. Svaka nada da će se smiriti, pala je vodu.. trenutno. Nadam se da će ovaj period u kojem je ubrzo proći. Tko još želi da mu brat bude osoba koja konstantno mijenja djevojke?

„Zašto ja?"

Upitam. Poslije čega dobijem njegov pogled i raširene usne u osmijeh. Stavi ruku na moju pa izgovori. Siguran u sebe, kao i u ono što govori.

„Ti si najsvjetlija točka u mom životu. Marto. Isto kao što je ona zvijezda najsvjetlija na nebu."

Dušu mi grije njegova ljubav i trenutci u kojima zna reći nešto lijepo iako takvi događaji nisu česti, možda mi zbog toga znače toliko mnogo. Njegova ruka je grijala moju dok se nalaze jedna u drugoj. Stol nas razdvaja, a da nema njega, sigurna sam da bih glavu držala na njegovim prsima i gledala u nebo dok osjećam otkucaje srca osobe koju volim najviše u životu.

„Riječima ne mogu opisati koliko te volim, braco."

„Htjela si nešto da me pitaš..?"

Klimnem glavom potvrdno iako sam ovaj put ostala uskraćena povratne informacije da voli i on mene, ali neke riječi se ne moraju izgovoriti. Dovoljno je da se osjećaju, kao što osjećam i ja njegovu ljubav svakim danom.

„Mhm."

Promrmljam, a kada spoji pogled s mojim i zahvaljujući rasvjeti koja je obasjavala prednji dio kuće, a ujedno i balkon. Mogla sam jasno vidjeti njegove tamne oči.

„Ima li Matija djevojku?"

U jednom dahu izgovorim. Pred njim se nikada nisam stidjela reći sve što imam, a isto se radi i o pitanju koje me zanima. Podignuta obrva na čelo, jasno pokaže zbunjenost, a riječi je razjasne.

„Ljutiti će se Tibor ako sazna da se raspituješ za Matiju."

Namigne mi pa mu pustim ruku uz ustajanje i prekrstim ruke u laktovima pa stanem ispred njega. Imam jasnu sliku njegovog tijela iako je naslonjen na naslon fotelje. Bog nije štedio kada mu je poklanjao ljepotu. Oblik tijela je mogao oblikovati, ali druge stvari nije mogao. Gledao me ravno u oči, provocirajući, a onda i on prekrsti ruke i nastavi me gledati.

„Ne zanima me Matija, Luka."

Izgovorim posve tiho jer ne želim da me netko drugi čuje. Možda će netko doći ili su budni roditelji i Hana. Uglavnom, ne želim da netko čuje.

„Pitam za prijateljicu."

Sada ugledam njegove bijele zube i čujem najljepši zvuk u životu. Zvuk njegovog osmijeha. Izvuče ruku jednu ispod druge pa ustane i spusti dlanove na moja ramena uz pitanje.