Poruka iznenađenja - #3

7. dio

MARTA GRUBER

Sjedim na klupi i gledam ravno ispred sebe u zelenilo drveća, dok mi Nikol čuva jednu ruku, a drugom se čuvam za klupu. Pokušavajući skupiti hrabrost da izgovorim dobro poznate poruke.

„Jesi li trudna?"

Pogledam u nju, nakon postavljenog pitanja i otpušem nervozno zrak kroz zube. Ne treba mi još i to u ovom trenutku, ali šta da pomisli kada šutim nekoliko minuta.. kao nikada do sada? Volim djecu i želim postati mama jednog dana. Zapravo, želim biti mama kao što je moja mama. Djeca će mi biti sretna i zadovoljna. Imati će iskrenu ljubav i podršku od mene, isto što imam i ja od svoje mame. Sada nije pravo vrijeme da rađam djecu. Još uvijek sam mlada za takve stvari, a nisam sigurna ni da Tibor trenutno želi djecu.

„Biti ćeš najbolja mam.."

„Nisam trudna."

Ne dozvolim joj da završi rečenicu. Zašto da me tješi o stvari koja se nije dogodila.. ne još uvijek. Pogledam ravno u njezine oči i vidim da čeka kada ću reći što se događa, ali onda joj pustim ruku i spustim laktove na koljena pa podbočim glavu i nastavim gledati ispred sebe, ali ovaj put u tlo.

„Dobila sam poruku od nepoznatog broja."

Ruku spusti na moja leđa u znak podrške da bih nastavila razgovor, ali kada ne nastavim. Preuzme ulogu i postavi pitanje.

„Kakvu poruku?"

Ustanem. Izvadim telefon iz džepa te joj ga pružim bez riječi. Znala je šta treba uraditi. Pronaći poruku. Nemam snage da govorim o tome. Bojim se da će riječi postati istinite ako se izgovore. Jedina osoba koja je mogla pristupiti mojim porukama, pozivima, slikama i društvenim mrežama jeste ona. Jednom riječi, osoba koja je imala pravo da uđe u najdublju privatnost je Nikol. Isto sam mogla uraditi i ja s njezinim životom.

„Šta si trebala pronaći? Ne razumijem."

Tišinu prekinu njezine riječi pa je pogledam, a ubrzo naslonim glavu na njezino rame. Ruku prebaci preko mojih leđa, tako da me zagrli. Trebao mi je zagrljaj. Osoba koja će me utješiti.

„Ovo mi liči na neku psihopatu koja ne zna šta će sa svojim životom pa je našla da se miješa u tvoj."

Frkne iznervirano kroz zube, za nekoliko nijansi višim tonom. Njezine riječi se slažu s Lukinima, ali u meni još uvijek postoji sumnja da osoba s druge strane telefona, zna nešto što ne znam. Razlog zbog kojeg mislim tako mi je sasvim nepoznat. Ne znam zašto tako mislim, ali nastojim misliti.

„Zvala sam, nije mi se nitko javio."

„Vidjela sam da si i poruke slala. Da osoba postoji, sigurno bi se javila i rekla šta je to sumnjivo u tvom životu. S obzirom da se ne javlja, osoba je lažna."

Možda su u pravu. Nikol ne vjeruje u poruke, kao što ni Luka ne vjeruje. Ustanem pa nekoliko kamenčića koji su se nalazili u blizini šutnem. Kako da se smirim i povjerujem u njihove riječi? Ustane pa mi se približi, tako da stane ispred mene i usmjeri pogled na moj, a ruke spoji s mojim rukama.

„Smiri se, Marta. Uzrujavaš se bez razloga."

Zagrlim je i naslonim glavu na njezino rame. Nekoliko puta duboko udahnem i sklopim oči. Kada bi se moglo vrijeme vratiti i da nikada ne dobijem poruke poput ovih? Gdje da tražim nešto što će mi ukazati na sumnje? Šta može biti sumnjivo? Odmaknem se od nje pa nam spojim poglede uz rečenicu.

„Šta misliš, vara li me Tibor?"

Nikol prevrne očima.

„On te voli, znaš i sama koliko. Možda nema vremena koliko želiš, ali svaki slobodan trenutak koristi da bude s tobom."

Spustim pogled, svjesna da govori čistu istinu. Tibor je dečko koji nikada nije prevario djevojku. Kada je u vezi, uloži cijelog sebe da opstane s tom osobom. Veže se za osobu, što je čista suprotnost Luki. On ne želi vezu. Ne želi djevojku. Možda je pogrešno, ali raspitala sam se kakav je Tibor bio u prošlim vezama. Zbog njegove predanosti i ljubavi koju je poklonio bivšoj djevojci. Ona još uvijek, nakon više od godinu dana, želi se pomiriti s njim. Tibor se ne želi vraćati u prošlost. Osoba je koja kada jednom stavi točku na vezu, ne dodaje nekoliko zareza poslije toga. Malo smo različiti u tome.

„Mislim da nema razloga da sumnjaš u njegovu ljubav."

U šta onda mogu da sumnjam? Imam Nikol, ona mi je najbolja prijateljica i jedina izvan krvno povezanih osoba koja zna sve o meni. Nikada me ne bih izdala i uradila mi nešto loše. Sigurna sam u to. Zašto bih sumnjala u nju? Nemam razloga.

Ne trebam sumnjati u Tibora.

Ne trebam sumnjati u Nikol.

Luka. Hana. Mama. Tata. Oni su mi obitelj i znam da nikada ne bi uradili nešto zbog čega ću biti tužna. Mama i tata su nas učili da svaki problem trebamo rješavati i biti podrška jedni drugima. Ne mogu ni pomisliti da me je izdao netko od njih. Sigurna sam da nisu ni oni. Ne trebam sumnjati.

Dalje?

Koga još imam, a da zna nešto što bi mogao iskoristiti protiv mene? Da. Razmislila sam o svom životu i sigurna sam da u njemu nema ništa sumnjivo.. ali rečenice su se još uvijek istim intenzitetom vrzmale po mislima. Kako moj život nije život koji živim? Zbog čega ne bi bio? Imam sve što mi treba. Obitelj koju samo poželjeti mogu, prijateljicu koju smatram sestrom i dečka kojeg volim. Tko me drži u zabludi? Tko bi me mogao držati u zabludi?

Udahnem duboko i tek onda shvatim da Nikol stoji ispred mene, u istom položaja. Nije se pomjerila ni na trenutak iako sam sigurno nekoliko minuta stajala i blijedo gledala u jednu točku ispred sebe. Bogatstvo! Ona je bogatstvo koje se ne može kupiti nikakvim novcem. Imati osobu koja će biti prisutna i dozvoliti da se raspadneš ispred nje, a čuvati će te da tvoji komadići ne odu nigdje od vas jer će te ubrzo sastaviti. Nema cijenu.

„Djevojke su ljubomorne jer ne mogu biti ti. Možda je neka od njih."

Zamislila se na trenutku, a onda coknula jezikom i izgovorila.

„Tko je god, nema dovoljno hrabrosti da stane ispred tebe. Šta to znači?"

Gledam u nju bez prestanka. Svakom rečenicom sam znatiželjnija. Ne želim da je netko ljubomoran na mene zbog nečega što imam, a druga osoba nema. Ako mi kažu šta žele da im kupim, učiniti ću to. Pomoći ću svima da se osjećamo sretnima, ako je to u mojoj moći. Uraditi ću sve da me ne mrze.

„Znači da takve osobe nisu vrijedni da pomisliš na njih jer im je dosadno u njihovom životu pa žele zabavu i miješanje u tvoj."

Voljela bih da mogu zaboraviti poruke koje su stigle.. trebala bih jer su Nikol i Luka u pravu. Neka pokušava da mi uzdrma tlo pod nogama i neko vrijeme mu je polazilo za rukom. Osmjehnem se blago.

„Mislim da si u pravu. Osoba koja se skriva iza lažnog identiteta nije bitna."

Nikol udari dlan od dlan u znak aplauza pa se obadvije nasmijemo, a onda me privuče sebi u zagrljaj i nekoliko puta nježno rukom pređe niz moja leđa. Šta bi da je nemam, Bože? Kome bih dosađivala osim Luke? Za ovu poruku mu neću ni reći, a više na njih neću ni misliti. Potruditi ću se i uspjeti!

„Ne zna ništa o tebi i zato radi takve stvari. Na pogrešan način."

Kada nam spoji poglede izgovori, na što samo slegnem ramenima i završim temu zbog koje smo najvećim dijelom izašle vani.

„Sada možemo ići u kafić?"

„Ako si raspoložena za koktel po sunčanom vremenu?"

Ispruži dlan prema meni. Dobro znam šta to znači. Spustim svoj na njezin i dadnemo si peticu u znak dogovora.

„Uvijek sam spremna za dobra pića."

„I dobre dečke.. ali samo ja."

Na kratko isplazi jezik, a onda samo odmahnem glavom.

„Jedva čekam da nađeš dečka pa da izlazimo zajedno s njima."

Sada i ja njoj isplazim jezik. Volimo se šetati, što na jedan poseban način čini naše prijateljstvo drugačijim.. posebnim. Uhvatim je za ruku pa dozvolim zrakama Sunca da mi ugriju lice dok koračamo prema automobilu.