Poruka iznenađenja - #3

6. dio

MARTA GRUBER

Sjedim u sobi i gledam u još jednu poruku koju sam dobila s broja koji mi se već javljao, ali nije htio odgovoriti na moje poruke niti upućene pozive prema njemu. Tko se krije s druge strane i zbog čega mi se ne predstavi? Poznajem li osobu? Možda netko želi da me vidi tužnu i razočaranu. Udahnem duboko pa još jednom pogledam u otključani telefon koji je imao na sebi čitko ispisanu poruku. Nosila je još jednu skrivenu poruku iza svojih riječi. Sigurna sam u to.

„Jesi li razmislila o svom životu? Pronašla sumnjive stvari?"

Pozovem isti broj, ali mi se ne javi. Isključen telefon. Provjerila sam ima li jednu od aplikacija koje pružaju besplatne pozive i gdje se mogu vidjeti profilne slike, ali broj nije imao niti jednu takvu aplikaciju. Služi li možda samo za moje uznemiravanje? Koliko ću još poruka dobiti da shvatim o čemu se radi i tko je pošiljalac? Dlanovima pređem preko lica i još jednom duboko udahnem, počeli su mi i uzdasi dobivati težinu.

Hoće li druga strana pobijediti i uništiti mi život ili ću shvatiti da se radi o glupostima, kao što je Luka rekao? Ustanem s kreveta pa krenem vratima da izađem, ali se predomislim u trenutku kada uhvatim za bravu. Ne mogu u ovom stanju izaći pred njih. Znati će da se nešto dešava, a ne želim im reći.. barem ne još uvijek. Možda se ne radi o ničemu važnom pa ću ih samo uzrujati, bez adekvatnog razloga.

Luka? Ni Luki nisam rekla da sam opet dobila poruku. Inga! Vrijeme je da s njom razgovaram o svemu. Hoće li ona imati isto mišljenje kao Luka ili ću dobiti od nje posve drugačiji odgovor? Slegnem ramenima i uzmem telefon, ali ovaj put nisam čitala poruku. Pronašla sam Ingin broj i nazvala je.

„Molim..?"

Nakon što je telefon zazvonio dva puta, čula sam glas moje najbolje prijateljice. Mog životnog saputnika u ženskom obliku.

„Jesi li slobodna da se vidimo?"

Odmah pređem na stvar zbog koje sam je nazvala.

„Jesam. Kako si? Ne zvučiš mi sjajno."

Ne želim razgovarati o tome preko telefona. Mogu me čuti moji i dovesti ću se u problem što im nisam rekla.

„Razgovarati ćemo vani. Pokupiti ću te kroz pola sata?"

„Može. Vidimo se."

Nikol je osoba kojoj ne moram ponoviti istu stvar nekoliko puta. Dovoljno je da kažem jednom i shvatiti će kako treba. Zna da ne volim forsiranje pa to ne radi. Odložim telefon na krevet pa u par brzih koraka dođem do ormara te izvadim crne tajice i bijelu, kratku majicu. Dan je. Nema potrebe da se sređujem. Postoji i pitanje, mogu li se srediti ako su mi misli raštrkane?

Higijena. Oblačenje. Telefon. Novac. Ključevi od automobila. Spremna sam!

Izađem iz sobe pa se stepenicama spustim do dnevnog boravka gdje se nalazio tata s Lukom. Mama je u kuhinji, pretpostavljam. Nije spominjala da će se vidjeti sa Sofijom niti da će ići u grad. Kuhanje je njezina druga ljubav. Nikada mi neće biti jasno zbog čega se nije okušala u tom područja. Mogla je otvoriti sebi, slastičarnu ili restoran.. neki drugu lokaciju gdje će prodavati svoja ukusna jela?

„Ideš negdje?"

Pogledam u Luku, a zatim u tatu. Obadvojica gledaju u mene kao da sam došla s drugog svijeta. Tata ustane pa dođe do mene uz riječi.

„Malo si blijeda. Jesi li dobro?"

Nasmiješim se. Kako drugačije da otklonim sumnje nego da lice ukrasim osmijehom i budem lažno sretna? Uhvatila sam Lukin pogled krajem oka i sigurna sam da njemu neću proći bez istine.

„Dobro sam. Idem s Nikol na kavu."

„Nadam se da znaš kako sam uvijek tu za tebe, ako imaš neki problem ili nesuglasicu."

Ostavim sitan poljubac na njegovom obrazu pa u hodu prema Luki, odgovorim na tatine riječi.

„Da, znam. Neopisivo sam ti zahvalna na tome."

Lukin pogled me strijela, ali ruke mi ugriju dušu.. jedino on može da me smiri u svakom trenutku i svakoj situaciji. Još uvijek mu ne želim reći da sam dobila novu poruku. Nije me mogao pitati pred tatom šta se dešava, ali znam da će to uraditi prvom prilikom kada budemo sami. Bolje je da trenutno ne razgovaram s njim o tome. Odmaknem se iz njegovog zagrljaja, svjesna da ću zakasniti po Nikol ako ostanem minutu duže s njima.

„Gdje je mama?"

Pogledam na sat pa vidim da je Hana u školi. Za nju ovaj put ne moram pitati.

„Otišla je sa Sofijom kod frizerke."

Da. Zaboravila sam na to, a jučer mi je rekla. Ovaj neznanac koji šalje poruke s vremena na vrijeme će me izbezumiti. Neću znati kako se zovem, a o tome da ću zapamtiti o nekome drugo ne trebam ni govoriti.

„Idem. Ne želim kasniti."

Mahnem obadvojici pa izjurim iz kuće. Tata je dobacivao za mnom riječi kao da mi je prvi put da sjedam za automobil.. ali razumijem.

„Polako vozi."

Određena doza straha kada se radi o osobama do kojih nam je stalo, uvijek ću postojati. Koliko god da smo sigurni u nju, da joj vjerujemo, upozoriti ćemo je jer ne želimo da se dogodi nešto loše. Vozila sam svega nekoliko minuta do Nikol, a kada sam se približila njihovom dvorištu, vidjela sam da me već čeka. Osmjehnem se sama sebi kada je vidim. Odgovorna. Precizna i točna. Koliko epiteta samo jedna osoba može da ima.. Nikol je osoba koju svi trebaju imati u životu. S njom je prosto sve mnogo lakše.

Uđe u automobil pa se nagne prema meni i razmijenimo zagrljaje, popraćene poljupcima. Nedostajala mi je iako se nismo vidjele tek dva dana. Navika je čudo! Kada navikneš viđati se s nekim konstantno i čim ne ide u kontinuitetu. Bude neobično. Čudno. Isto što je i meni svaki dan bez nje neobičan kada je ne vidim. Svaki dan se viđamo, a pored toga kada nismo zajedno, tipkamo poruku jedna drugoj. Znale smo dobiti pitanje od očeva, kako uvijek imamo teme za razgovor, a stalno smo u kontaktu. Mame su nas u potpunosti razumjele jer se i njihov odnos sastojao od toga.

S muškarcima je drugačije. Oni se čuju samo da bi se dogovorili o vremenu sastajanja, a onda se ispričaju kada izađu. Postoji i opcija, ako se ne viđaju često, znaju se javiti jedan drugom preko poziva ili poruka, ali to nije konstantno čavrljanje. Imam više dokaza. Tata i Teodor. Luka i Matija. Tibor i Stefan.

„Pričaj mi. Šta se dogodilo? Zbog čega si uznemirena?"

Bujica pitanje je došla s Nikol. U očima sam joj jasno vidjela nemir. Znam da se brine, ali samo je uhvatim za ruku i izgovorim kratku rečenicu. Nisam joj dala nijedan odgovor na pitanje.

„Razgovarati ćemo kasnije."

„Samo se nadam da je sve dobro.."

Tiho izgovori, ali dovoljno glasno da dođe do ušiju. Brižnost je odlika dobrih ljudi, a Nikol je jedna od njih. Vozila sam prema nama poznatom parku, na kraju grada, u kojem nema ljudi koliko u ovim glavnim, što su bliži gradu. Tamo odlazimo ako imamo probleme i želimo razgovarati, bez smetnje drugih ljudi. Dovoljan znak joj je bila vožnja. Slušam muziku i pokušavam sklopiti rečenice u mislima koje trebam iznijeti u javnost. Brinem se kako će ona vidjeti stvari iz svog ugla. Možda će se njezino mišljenje razlikovati od Lukinog. Možda će ona biti u pravu.

„Znam da nije dobro."

Gleda kroz prozor i počinje razgovarati, glasnije od prethodne rečenice. Klimnem glavom. Ne dozvoljavajući da prekinem tok misli koje su me vodile na neko, sasvim neobično i daleko mjesto. Gdje nikada nisam bila jer nisam prolazila kroz događaje koji su mi se počeli dešavati, od njezinog rođendana.

„Jeza mi prolazi kroz kosti, Marta. Ne mogu više šutjeti."

Nakon što parkiram automobil i izađem iz njega. Čujem riječi s kojima mi dadne do znanja da želi početi slušati šta se dešava. Jesam li spremna da kažem na glas riječi koje mi ne daju mira? Zvala sam je zbog toga.. ovaj put. Želim čuti njezino mišljenje koje je od velikog značaja za mene.