Poruka iznenađenja - #3

1. dio

MARTA GRUBER

„Sretan ti rođendan, ljepotice!"

Zagrlim Nikol te ostavim poljubac na njezinom obrazu, a kada se odmaknem, odmjerim je pa se usne razvuku u široki osmijeh. Vidjela sam haljinu koju će obući večeras, ali nisam vidjela i nju u haljinu, sve do večeras. Njezina duga, plava kosa u loknama pada niz gola leđa dok joj pribijena uz tijelo haljina iznad koljena otkriva obline.

„Hvala ti, divo."

Njezina sreća se osjetila u zraku. Često mi je znala raspoloženje podignuti svojom pozitivnom energijom koja je u rijetko kojoj situaciji bila ispodprosječna. Danas je njezin dan, ne smije ni da osjeća ništa drugo nego sreću jer to jedino zaslužuje, da bude sretna.

„Želim ti sve najljepše, mala."

Luka ju primi u naručje pa razmijene zagrljaje, poslije njega je na red došla i Hana, a onda se okrenem prema bratu i točno je znao na šta mislim. Shvatila sam po njegovom klimanju glave, isto tako znam da ga za neke stvari moram napomenuti jer ih zaboravi pa da tako i sada ne bi bilo, uputim mu značajan pogled. Iz džepa izvadi kovertu pa je pruži Nikol.

„Ovo je od mene jer nisam podoban da kupim poklon."

Nikol razvuče usne u široki osmijeh pa spusti dlan desne ruke na njegovo rame.

„Nisam te zvala zbog poklona."

„Ali vi djevojke volite poklone."

Slegne ramenima. Uvijek je znao kako da se odbrani. Iskustvo s djevojkama, rekla bih. Moj poklon je odložila na mjesto predviđeno za to, a onda uzmem Hanu za ruku pa zajedno s njom krenem prema unutrašnjosti sale gdje će se rođendan proslaviti. Luka je išao usporedno s nama pa osim što sam osjećala muške poglede, bili su i ženski usmjereni k nama. Ništa neobično za njega. Trebala sam biti spremna da će stvari ići u ovom toku.

„Djeco moja."

Veselo nam se obrati Sofija kada dođemo do mjesta koje je predviđeno za našu obitelj. Njezine ruke su već spremne za zagrljaje. Prvi je dobila Hana, ona nam je svima posebna, najmlađa je. Nakon što su se pozdravile, onda sam i ja dobila zagrljaj. Topao i mio. Teodor je već uveliko razgovarao s Lukom. Uvijek nađu teme za razgovor i zapričaju se toliko da ne vide nikoga osim jedan drugog.

„Zna li onaj dečko tamo da si zauzeta?"

Pogledam u Luku koji se naslonio na moju stolicu i tiho mi se obratio, da ga ne bi netko čuo. Nasmijem se pitanju, a onda se približim njegovom uhu.

„Jesam ti rekla da trebaš gledati tko tebe gleda?"

Podigne ruku s naslona pa odmahne uz osmijeh, a onda dođe Nikol do nas pa me pozove da odem s njom. Ustanem sa stolice, ne znajući gdje trebam ići, ali s njom bi otišla gdje god treba. Hana je ostala sjediti na svom mjestu, zajedno s roditeljima i bratom. Kada me dovede do ostave, uđemo unutra pa zatvori vrata.

„Luka mi je dao mnogo novca, ne mogu ih uzeti."

Otpuhnem nervozno, mislila sam da se dogodilo nešto, a na ovo nisam ni pomislila. Nikol je takva. Skromna.

„To je njegov poklon za tebe. Ne mogu da se miješam."

Slegne ramenima pa nam spoji poglede uz riječi.

„Hoću li njemu reći da ne mogu uzeti ovoliko novca?"

Dlan lijeve ruke spustim na njezino rame.

„On će se nasmijati na takve stvari, Nikol. Ako je nešto poklonio neće uzeti nazad."

Počne mahati rukama po zraku, ne znajući kako da se postavi u ovoj situaciji. Ne znam koliko novca je stavio u kovertu, ali to me ni ne zanima. Njegova odluka. Zašto bih se miješala u odabire poklona, osim u slučaju da traži moju pomoć pri odabiru istog? Ovaj put nije ništa ni poklonio nego je pružio u novcu. Što se nekada čini itekako boljom idejom, pogotovo onda kada ne znaš šta trebaš kupiti. Kada dadneš novac, slavljenik može sam sebi izabrati šta će kupiti. Haljina o kojoj je dugo maštala našla se u mojoj vrećici za poklon, zajedno s njezinim omiljenim parfemom note vanilije i bombonjerom.

„Neugodno mi je."

Izvije desni kut usne pa me pogleda, a onda je privučem u zagrljaj, trudeći se da nam ne pokvarim šminku.

„Možda bi bolje bilo da se opustiš i da idemo tamo jer ne želimo da se netko zabrine jer nas nema."

Klimne glavom gore pa dole u znak podržavanja. Otvorim vrata pa izađem, a onda sačekam i nju te ih zatvorim iza nas. Zajedno smo koračale prema ostalima, ona je ostala za jednim stolom, a ja sam otišla na mjesto koje je predviđeno za nas. Hana mi se nasmiješi kada sjednem pored nje.

„Je li ti dosadno, ljubavi?"

„Nije. Izgledaš lijepo."

Prinesem usne njezinom obrazu pa otisnem jedan poljubac. Nikada nisam imala problem da pokažem nekome koliko ga volim čak ni onda kada se nalazimo u gužvi. Možda zbog toga ne volim mnogo osoba u životu, samo nekoliko njih pored obitelji.

„Gdje je braco?"

Njegova stolica je prazna, mama razgovara sa gospođom koja sjedi s nama, dok je tata u razgovoru s njezinim mužem. Biti će mi dosadno ako se ne vrati ubrzo i zbog toga ću se naljutiti na njega. Osjetim nečiju ruku na svom ramenu te se odmah okrenem kako bih vidjela tko me dira, ali kada vidim njega, samo otpušem zrak koji se nakupio kroz nekoliko sekundi u plućima.

„Čuo sam da pitaš za mene pa sam došao."

„Kako bih te u nekim trenutcima istukla. Nisi svjestan."

Smjesti se na svoje mjesto, ne skidajući osmijeh s usana.

„Znam da ti je to želja, ali neispunjena."

Postoje trenutci u kojima me nervira, ali da postoji osoba koju volim više od njega ne postoji. Čast svima, ali on je poseban. Naravno da i Hanu neopisivo volim, ali za mrvicu više Luka ima prednost.

# NEKOLIKO SATI POSLIJE #

„Noge su me zaboljele od štikli, a tek sada trebamo plesati."

Sjedne pored mene, ruku spuštajući na moju. Ispratila je zadnje goste i došla, Luka je izašao na svjež zrak s dečkom koji je sjedio do njega. Nisam ni pitala kako se zove jer me ne zanima.

„Šta misliš o tome da obuješ ravno?"

Nisam imala bolove u nogama jer sam ustala svega dva do tri puta tokom noći. Sjedila sam na istom mjestu i čekala da se raziđu stariji gosti kako bi ostali mladi pa da zabava počne.

„Prijedlog odbijen."

Ispruži dlan prema meni pa se zajedno nasmijemo.

„Mislila sam da će ti biti lakše."

Ustane pa mi pruži ruku. Znam da se večeras nećemo više razdvajati. Do sada je morala obilaziti goste pa nije toliko mogla biti sa mnom, ali zato ćemo sada nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Stale smo na sredinu, pored ostalih koji su plesali u zamračenoj prostoriji i počeli se njihati uz ritam, dobro poznatih melodija.

„Hoćeš li ići sa mnom kući?"

Okrenem se prema njemu koji me čuvao za podlakticu.

„Platiti ću taksi ako trebaš otići neku da kresneš."

Nasmijem se, a onda vidim i njegov osmijeh.

„Ne postoji djevojka koja će mi biti važnija od tebe i tvoje sigurnosti, Marto."

Znam, ali moram da ga provociram. Uzvratio mi je provokatorskim nadimkom, svaki put to radi jer zna da ne volim kada me tako zove. Posao brata i sestre jeste da nerviraju jedno drugo, a da nikome drugo ne daju da kažu nešto ružno protiv njih. Nikol mu se približi, uzimajući ga pod ruku i počne plesati s njim. Uzvratio joj je istim tempom. Svi koji kažu da muškarci ne žele plesati, Luka je dokaz suprotnom. On je osoba koja neće nikome da iskvari pa iako to znači da treba plesati, uraditi će to.

Uzmem telefon koji je vibrirao u torbici pa pogledam tko me zove, a kada ugledam nepoznat broj umjesto Tiborovog blago razočarenje krene da kola venama. Kada povučem zelenu slušalicu u znak javljanja i stavim telefon na uho, usporedno krenem ka izlazu. Osoba s druge strane mi prekine poziv, a onda telefon još jednom zasvijetli u znak poruke.

„Tvoj život nije život koji živiš. Nemoj im dozvoliti da te drže u zabludi."