Poruka iznenađenja - #3

19. dio

LUKA GRUBER

Otkako je došla riječ sa mnom nije progovorila, a bilo je sve u redu kada je otišla. Nismo se svađali. Nismo bili ljuti jedno na drugo, rijetko se i ljutimo, a kada dođe do toga, prođe nas brže nego što smo se naljutili. Izbjegava razgovor sa mnom i ne znam razlog toga, ali znam da me svaki njezin sklonjen pogled u stranu od mene, na trenutku zaboli kao oštrica mača kad se zarije. Poslije doručka su roditelji otišli u grad, obavezama, tata će ostaviti sestru pred školom da ne ide pješke, a mi smo ostali sami.

Naslonjen na vrata dnevne, gledam u nju koja zaključava vrata i ne obraćajući pažnju na mene, pokušava otići u sobu, ali uzmem je za ruku, točnije za zglob ruke i spriječim njezino daljnje kretanje. Dobijem pogled koji na trenutke dovede do toga da sam zaboravio o čemu želim razgovarati. Oči tamnije nego ikada prije, a lice blijedo. Nešto se događa, ali zbog čega ne želi razgovarati sa mnom?

„Šta je s tobom?"

Podigne obrvu te mi se krajem usana blago nasmiješi. Nedostajalo mi je ovo.

Osmijeh.

Pogled.

Dodir.

Sve vezano za nju.

„Nije mi ništa. Šta je tebi?"

Poluotvorenih očiju je fokusiram, a kada skloni osmijeh i pokuša izvući ruku iz moje, nastavim razgovor i stisnem je malo jače za ruku. Neće je zaboljeti, ali će ostati pored mene.

„Izbjegavaš me, Marto."

„Ne izbjegavam te, Luka. Samo sam umorna."

„Prije si mi bježala kada si umorna."

Odmah se nadovežem na njezinu rečenicu. Kroz riječi govoreći da želim njezino bježanje meni i sada, ali ona odmahne glavom i spusti pogled na ruke.

„Jesi li dobila poruku ili poziv s onog broja koji te je uznemiravao?"

Automatski podigne glavu prema meni i spoji nam poglede, a onda odgovori.

„Nisam."

„Lažeš li me?"

Približim joj se za korak tako da sam mogao osjetiti njezino disanje, plitko.

„Zašto teško dišeš? Šta te uznemirava?"

„Ti."

Frkne na mene i pokuša izvući ruku iz moje, ali ni ovaj put joj ne dozvolim. Nije ti mjesto negdje daleko od mene. Mjesto ti je pored mene. Pročistim grlo i gurnem misli koje se pokušavaju probiti i ostvariti na realnosti.

„Pusti me, Luka."

„Više ti nisam brat pa me svaki put zoveš imenom?"

„Uvijek ćeš mi biti brat."

Još jednom se otrese prema meni, ali to me ne pokoleba. Zadržim je ispred sebe. Nervozna je. Mora postojati razlog za takvo ponašanje.

„Je li sve u redu s tobom i Tiborom?"

„Naravno da je u redu. Nećeš dočekati vijest u kojoj sam ga ostavila."

Klimnem glavom gore pa dolje dok se svaka riječ bilježi ravno na srce za koje sam mislio da ne postoji dok nisam doživio ono što sam osjetio prije nekoliko dana prema osobi koja mi je zabranjena. Zašto ima tako bezobrazan stav prema meni? Bezobrazan. Ni manje, ni više nego takav.

„Samo me zanima zbog čega si takva prema meni. Jesam li ti uradio nešto?"

„Oprosti."

Izgovori pa omota ruke oko mene, glavu naslanjajući na prsa. Prstima počnem šarati dužinom njezine kose potom spuštajući prste na leđa. Duboko u sebe upijajući miris kose.

„Cijelu noć me je bolio stomak. Nisam mogla spavati. Mnogo sam nervozna."

Spustim ruku na bradu pa joj podignem glavu prema sebi i spojim nam poglede. Lakše mi je kad znam o čemu se radi, ali ne mogu reći da mi raspoloženje nije popravio zagrljaj koji sam dobio i iz kojeg se ne bi izvukla da je nisam pomjerio.

„Hoćeš li da te odvezem doktoru?"

Pogled joj se spusti na moje usne pa neugodni trnci prokolaju venama. Kao žar da me opeče kada shvatim da me nastavlja gledati tamo gdje ne treba. Sklonim pogled u stranu da bih mogao normalno funkcionirati.

Sestra ti je, kretenu!

Opomenem sam sebe, pokušavajući se vratiti u normalno stanje gdje ću moći razlikovati sestru od djevojke čije poglede želim na usnama. Počeo sam umišljati! Zašto pored svih djevojaka na svijetu nijedna od njih nije uspjela privući pažnju, ali je to uradila rođena sestra? Koliki grijeh sam dobio na osnovu toga i od koje bolesti se trebam liječiti?

„Idem leći."

U stvarnost me vrate riječi u kojima se nalazi i ta riječ koju sam volio više od bilo koje druge kad mi je djevojka spomene. Krevet. Razne misli prođu kroz glavu, zamislim je u svemu onom što ni u najluđem snu ne bih smio.

„Ideš sa mnom?"

Spojim nam poglede pa bez riječi je privučem sebi u zagrljaj i krenemo prema sobi. Njezinoj sobi. Podsjećam se u svakom trenutku da mi je sestra i na oprez koji trebam imati prema njoj zbog toga.

„Napraviti ću ti čaj."

Izgovorim kad se smjesti u krevet i pokrije dekom tako da joj samo oči vire ispod. Brže bolje izađem iz sobe, ne sačekavši šta će mi odgovoriti. Nije ni bitno, svakako ću donijeti čaj, ali prije toga svratim u toalet i hladnom vodom pokvasim lice da dođem sebi, međutim nije mi ni to pomagalo. Svjestan da se ne mogu zadržati jer se jedan čaj ne pravi sat vremena nego svega nekoliko minuta. Zaputim se prema kuhinji i uključim kuhalo da se voda skuha. Ni sebi ne pravim, a njoj ću napraviti.

Dohvatim prvu alkoholnu bocu s vitrine predviđene za to pa kada vidim da se radi o Pelinkovcu, otvorim je i nagnem. Nakon čega se nekoliko puta stresem zbog gorčine koju sadrži u sebi. Moram razbistriti misli ako ne planiram uraditi incest. Proključalom vodom zalijem čaj u šalici. Još dva manja gutljaja su dovoljna da skupim energiju koju sam izgubio. Vratim je na mjesto, a šalicu smještenu na tacnu pored koje se nalazi mala žlica i vrećica sa šećerom uzmem i ponesem prema sobi. Tiho se približim krevetu, ne znajući da je zaspala u ovom vremenu dok me nije bilo.

„Došao si."

Nakon što spustim čaj na noćni ormarić pored kreveta, čujem dobro poznat glas.

„Čaj je spreman."

Ispravi se u krevetu tako da leđa nasloni na naslon, a noge ispruži i smjesti se da sjedi. Dlanom nekoliko puta udari po mjestu pored sebe, pozivajući me da sjednem. Bio bih lud da odbijem, a nisam je vidio nekoliko dana.

„Uzet ću dok se malo ohladi. Hvala ti, braco."

Riječi mi zaparaju uši kao da sam na trenutke poželio da joj ne budem brat. Ne. Ili da. Zbunjen sam. Više ne znam šta želim, a šta ne želim.

„Boli te mnogo?"

„Mnogo."

Pomjeri glavu gore pa dolje i tako nekoliko puta šaljući mi potvrdan odgovor.