Poruka iznenađenja - #3

4. dio

LUKA GRUBER

Teško sam sebi priznao da mi povremeno u misli navrati poruka s Martinog telefona. Ima li svrhu ili je poslana da bi nam svima donijela sumnju u život, nama koji pročitamo poruku..? Vrtio sam vilicu u ruci dok su mama i Hana razgovarale, ne znam o čemu jer ih nisam niti slušao.

„Čuješ li me, sine?"

Mama ruku spusti na moje rame pa me malo prodrma, kao da već od sinoć nisam dovoljno uzdrman i nervozan, samo što sam naučio dovoljno dobro glumiti pa nitko ne primijeti kako se ustvari osjećam. Pogledam u mamu koja je stajala pored mene s očima punim ljubavi. Odakle joj toliko ljubavi za sviju nas? Samo blago pomjerim glavu ka dole pa je vratim prema gore.

„Jesi li dobro?"

Prođe mi rukom kroz kosu pa se nasmiješim. Dobro sam, zaista jesam, samo su me misli počele obuzimati, a ne bi trebale jer nema razloga za tim. Martu sam uspio uvjeriti da poruka nema adekvatno značenje, da je čista glupost, ali sa mnom je bilo posve drugačije.

„Dobro sam. Zašto ne bi bio?"

„Ne jedeš."

Okrenem se prema stolu pa uočim kako je tanjur pun hrane.

„Evo počinjem s jelom, nemoj me galamiti."

Sada smo se sve troje nasmijali. Hana približi činiju za salatu mom tanjuru uz riječ, a mama se odmakne i sjedne pored nje. Tata se još uvijek nije vratio s posla, a Marta je s Tiborom.

„Voliš salatu."

Nježan glas mi se obrati, a onda vidim ruke koje se povlače prema sebi. Hana. Moja druga i mlađa sestra koja uživa kada izdvojim vrijeme za nju te se zbog toga trudim biti što više s njom, kao i s Martom.

„Hvala ti, Hanči."

Uzmem njezinu malu ruku pa je prinesem usnama i ostavim jedan poljubac, a onda krenem jesti. Bolje dok mi mama nije došla pa me ona počela hraniti jer kod nje se mora jesti. Ne zna za riječi nisam gladan. Telefon koji se nalazi pored tanjura zasvijetli. Pogledam u njega pa kada vidim poznato ime, uzmem telefon uz refleksno javljanje.

„Halo..?"

Glas s druge strane me natjera da se nasmiješim, a u tome pomogne i izgovorena rečenica.

„Gdje si, lijepi?"

Znatiželjni pogled s mamine i sestrine strane su čvrsto fokusirani na mene i telefon. Voljele bi znati s kim razgovaram, ali trenutno im neću dozvoliti da saznaju. Treba trenirati strpljenje drugih ljudi.

„U kući sam, gdje si ti?"

„I ja sam kod kuće. Marta je s Tiborom, a meni se ide vani."

Nazvala me je da izađemo? Može. Zašto da ne? Svakako sam u kući i trenutno nemam ništa korisno raditi. Trening sam obavio kao i svoj dio posla u firmi, ali samo promrmljam na slušalicu, čekajući da mi postavi jasno pitanje.

„Mhm."

„Hoćeš doći po mene da idemo negdje..?"

Par trenutaka tišine, a onda pitanje koje sam čekao. Nikol mi je dobra prijateljica i nije mi dosadno s njom.

„Za sat vremena sam kod tebe."

„Vidimo se, lijepi."

Imamo specifične nadimke jedno za drugo. Prekinem poziv i nastavim s hranom ako mislim stići na vrijeme kod nje. Tišina je krasila kuhinju, sve dok nisam završio i ustao od stola zajedno s tanjurom koji sam nosio do sudopera.

„Ideš negdje?"

Obrati mi se mama pa se okrenem prema njoj i vidim kako drži ruku na kraju usana s čvrsto fokusiranim pogledom na mene.